Povodom 60. godišnjice mature razgovarali smo s bivšim maturantima gospođom Mirjanom i gospodinom Igorom. Saznali smo kako je tada izgledala VII. gimnazija te što im je najviše ostalo u sjećanju
Igor Horaček i Mirjana Žilić, tada Aničić, maturirali su 1962. godine, a uskoro im se bliži i službena proslava 60. godišnjice mature. Posjetili su nas u školi kako bi nam otkrili neke zanimljivosti iz srednjoškolskih klupa u VII. gimnaziji. Sa sobom donijeli su fotografije koje su ih potaknule na prisjećanje zanimljivih događaja. Donijeli su nam i primjerak svog školskog časopisa koji je izlazio jednom mjesečno i bio tiskan olovom. Školski sustav tada nije bio kao danas, objašnjava gospođa Mirjana: „Nakon četiri razreda osnovne škole, s 11 godina, upisali smo II. mušku gimnaziju, a nakon dvije godine te gimnazije došlo je do promjene školskog sistema. Tada se to pretvorilo u osmoljetku, više nisu bila četiri razreda osnovne, nego osam. Nakon 2. razreda gimnazije otišli smo u 7. i 8. razred osnovne škole, a onda smo se opet vratili u 1. razred gimnazije, ali ne više u II., nego u VII. gimnaziju.”
O životu učila ih je čuvena razrednica „Kozara” s kojom su jedno vrijeme imali običaj fotografirati se jedanput godišnje. Bila je jako vezana za svoje učenike, a čak i oni koji je nisu pretjerano voljeli znali su da je posebna i da bi sve napravila za svoj razred. Često je nosila bijele čarape i sandale te tamno plavu suknju, što su nazvali njezinom školskom uniformom. Jednom prilikom inzistirala je da se razred obuče u skladu s Kozaračkim kolom, što je inspiriralo njen nadimak. Na svemu što su naučili gospodin Igor i gospođa Mirjana zahvaljuju svojoj razrednici i drugim profesorima, od kojih su mnogi imali doktorat, što im je tada bilo neobično. Od 46 učenika njih 30-ak završilo je fakultet, od toga oko pet učenika Medicinski fakultet, a bilo je i dosta inženjera i profesora. Karijere kolega iz razreda razlikovale su se - od pozornice i glume do novinarstva i politike. Jedna od njihovih kolegica je i svjetski poznata operna diva Dunja Vejzović.
Razrednica je smatrala da ako razred želi putovati van tadašnje Jugoslavije i provesti maturalac u inozemstvu, što tada nije baš bilo uobičajeno, a posebna želja razrednice bila je Rusija, prvo treba obići cijelu Jugoslaviju. Tako je i bilo. Svake godine putovali su barem na jedno veće putovanje pa su obišli Bled, Bohinj, Đerdap, i na jednom 14-dnevnom putovanju Beograd, Skopje, Mavrovo, Ohrid, Kotor, Dubrovnik i Sarajevo. Tada nije bilo turističkih agencija ni mobitela, a sve hotele, hostele, ferijalne domove, prijevoz, plan razgledavanja i ostalo pronašla je i osmislila njihova „Kozara.” Na koncu im je plan propao pa su na maturalac otišli nakon mature, na Rab na dva tjedna.
Maturalni plesovi, tj. zabave održavali su se u Hrvatskom glazbenom zavodu, za ples su prikupljali novce putem reklama i tako su skupili 350.000 dinara. Izgled škole nije se puno promijenio, kažu. Tada su veliki razredi od po otprilike 46 učenika bili u istim učionicama kao i mi i svi su imali mjesta. Svi su se u razredu slagali i družili, čak su i Novu godinu često skupa slavili. Bivši razred prvo se od maturiranja nalazio svakih pet ili 10 godina, a od 50. godišnjice nalaze se svake godine, s tim da se posljednjih sedam, osam godina okupe i svaki prvi utorak u mjesecu na piću. Veće okupljanje je jednom godišnje, a zadnje dvije godine nažalost nije se održalo. Zato se sada i priprema veća proslava okrugle godišnjice - ŠEZDESETE!
„Nekad je bilo skroz drugačije, imali smo poštovanje prema profesorima, u školi i na fakultetu. Mi smo čak u gimnaziji jedno vrijeme dolazili u odjelima i kravatama. S druge strane, razrednica je zahtijevala da nosimo crne kute, što nije bilo obvezno. No, neki su htjeli da se nose kute da bude sve jednoobrazno, iako su socijalne razlike bile male u odnosu na danas”, govori Igor o mogućim razlikama u odnosu na današnje prilike.
Za kraj gospođa Mirjana i gospodin Igor učenicima VII. gimnazije poručuju da čuvaju prijateljstvo onako kako su oni to radili jer je uistinu rijetkost da se toliko ljudi nalazi nakon završetka škole tako dugi niz godina bez prestanka.
VII. gimnazija ostala im je u odličnom sjećanju. „To su bili najljepši dani”, slažu se.
