Boris Pavelić hrvatski je novinar koji se posebno ističe informiranjem o političkim temama. Od 1989. do 1991. radio je u Virovitičkom listu, a 1992. zaposlio se u HINI gdje je radio do 2000. godine. U Novom listu radio je dva desetljeća, a posljednjih pet godina radi u Nacionalu. Autor je nekoliko knjiga, od kojih su neke zadobile veliku pažnju političara, medija i javnosti. Dobitnik je HND-ove nagrade iz 2002. za seriju reportaža iz tranzicijskih zemalja Europe pod nazivom "Probuđene demokracije". Nagradu je vratio 15 godina kasnije jer, kako sam kaže, odbija biti u društvu s novinarima koji se samo tako zovu, čime pokazuje da je izuzetan novinar, koji cijeni svoje zanimanje te čvrsto stoji iza vlastitih stavova. Koliko sam iz razgovora mogla zaključiti, Boris je osoba koja doista živi za novinarstvo. S obzirom na to da je ovo intervju za školski list - drage, mlađe generacije, uživajte u mnoštvu novih saznanja. Ne brinite, fusnote vam neće biti potrebne jer je gospodin Boris sve detaljno objasnio
Predstavite nam se u nekoliko riječi!
Ja sam novinar Boris Pavelić, rođen 1967. godine u Rijeci. Odrastao sam u Virovitici, gdje sam završio i srednju školu sa smjerom suradnik u razrednoj nastavi, zamjena za gimnaziju. Vrlo rano zainteresirao sam se za novinarstvo i bio sam vrlo znatiželjan. Već tada mi je novinarstvo djelovalo kao neka vrsta slobode. Moji roditelji imali su dva prijatelja novinara koji su me fascinirali svojim radom.
Kako je izgledalo Vaše odrastanje?
Lijepo odrastanje u malom gradu. Bio sam dobar u stolnom tenisu, išao sam u glazbenu školu za klavir. Bilo je to lijepo djetinjstvo i zabavna srednja škola.
Tko su bili Vaši uzori u novinarstvu tada?
Jedan od prvih bio je Igor Mandić. Zatim Veselko Tenžera, sjajan kolumnist Vjesnika u ono vrijeme. Nakon 90-ih moji uzori postali su slobodni novinari koji nisu bili poslušnici politike, nego oni nezavisni. Na primjer, Jelena Lovrić, Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić koji su osnovali Feral Tribune.
Što Vas je prvo privuklo novinarstvu?
Znatiželja sama po sebi, osjećaj novinarstva kao osjećaj slobode.
Kako se novinarstvo promijenilo od 90-ih do danas?
Najviše se promijenila tehnologija jer su 90-ih još novine bile glavna novinarska forma, uz radio i televiziju. Danas više ni novine, ni radio, ni televizija nisu glavne forme. Društvene mreže počele su prevladavati u zadnjih 10 do 20 godina.
Hoćete li nam predstaviti Vaše knjige?
Knjigu “10 boljih godina – bilanca predsjednika Stjepana Mesića” objavio sam 2010. Iste godine, s dvojicom kolega objavljujem knjigu “Gotovina – stvarnost ili mit.” 2014. objavljujem “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune”, veliku knjigu o novinama koje su izlazile od 1993. do 2008. godine. 2019. objavio sam e-knjigu “Kad glave igraju - svijetla strana 90-ih.” Citirao sam jednog srpskog filozofa, Radomira Konstantinovića, koji je 90-ih godina u Sarajevu rekao “A to da znate, glave nam igraju.” Htio je reći kako nam dolazi rat i da je vrlo opasna situacija. U toj knjizi opisujem 14 ljudi koji su se u to vrijeme suprotstavljali ratu, to su zapravo vrste biografskih eseja o njima. U travnju ove godine izašla je knjiga “Homo liber” temeljena na ostavštini Slavka Goldsteina.
Koji Vam je najdraži intervju koji ste imali?
Sjajno pitanje! Bilo ih je nekoliko. Iz područja kulture jako mi je drag bio intervju s Ljubom Stipišićem, Gibonnijevim ocem. Zvali su ga Delmata zato što je bio Splićanin koji je sakupljao stare pjesme, bio je jako duhovan i duhovit čovjek. Oduvijek mi je fascinantna sugovornica bila žena koja se zove Staša Zajović. Ona je aktivistica za ljudska prava iz Beograda te je osnovala organizaciju “Žene u crnom.” To je antiratna organizacija koja se protivila ratu i srpskim osvajanjima. Žene su to radile u Beogradu, što je bilo jako teško, a svoju poruku širile su tako što bi u crnom stajale na ulici.
Postoji li neka tema ili priča koju niste uspjeli istražiti, a voljeli biste?
Ima ih puno. Bavim se ratnim temama. Ima ih puno koje su načete u medijima jer se nakon 2000., kada su u svim zemljama Jugoslavije otišle nacionalističke vlasti koje su vodile rat, počelo govoriti o ratnim zločinima te je proradio Haški sud. Te su teme u dobroj mjeri načete, ali puno je toga ostalo neistraženo, nedorečeno i to su teme koje bih volio istražiti.
Koliko je teško biti istraživački novinar u zemlji s malim tržištem i ograničenim resursima?
To je jako teško i sve teže jer za ozbiljne istraživačke priče treba vremena. Ukoliko nema dovoljno resursa da se nešto istraži, treba se istražiti maksimalno koliko se može. Internet je danas čudesan alat. Srećom, puno toga se može iz vlastite sobe, ali ne može se sve.
Jeste li radili s Ivom Pukanićem?
U Nacionalu radim od 2020. tako da nisam s njim radio kao zaposlenik Nacionala. Poznavao sam ga, a kratko smo radili zajedno. 1998. godine kada sam radio u HINI, napisao sam nekoliko članaka za Pukanićev Nacional, oni su tada izlazili tek tri godine. Bio je hrabar novinar, krajem 90-ih godina Nacional je odigrao jednu od ključnih uloga. Berislav Jelinić napisao je knjigu “Tko je ubio Ivu Pukanića?” Poštovao sam ga, a sada radim s njegovim najbližim kolegama.
Koji Vas je novinarski tekst ili istraživanje najviše obilježilo?
Knjiga o Feralu sigurno, imala je pet izdanja.
Na čemu trenutno radite i o čemu biste voljeli pisati?
Radim na jednoj zanimljivoj priči u kojoj tužiteljstvo, državno odvjetništvo, u Virovitici traži sedam mjeseci bezuvjetnog zatvora za jednu novinarku. Ona je na fasadama u Virovitici ispisivala provokativne grafite tražeći da se sazna istina o tome zašto se ubio financijski tajnik gradske uprave u Virovitici Siniša Palm. To je jedna komplicirana priča u kojoj je iz gradske blagajne nestalo 17 milijuna kuna, što je oko 2,3 milijuna eura. Radim na tome sada, jer koliko znam, nikada se nije dogodilo da državno odvjetništvo traži za novinarku i aktivisticu sedam mjeseci bezuvjetnog zatvora samo zbog grafita. To je skandalozno.
Jeste li ikada razmišljali o odustajanju od novinarstva?
Nažalost jesam, ne zato što bih odustao od novinarstva, nego zato što je novinarstvo koje sam ja naučio raditi sve ugroženije. U novinarstvu me ipak zadržala ljubav prema tom poslu i redakcija u kojoj radim.
Što biste savjetovali mladim novinarima koji tek započinju svoje karijere?
Budite hrabri, držite se činjenica i budite na strani slabijih!
