S povratkom u školske klupe porazgovarala sam s jednom od najpoznatijih glumica naše scene. Predivna Ecija Ojdanić izdvojila je vrijeme za školski list Sedma te mi je u sunčanoj Martićevoj ulici pričala o ljetu, svojim počecima i najdražim ulogama. Bilo da je pamtite kao Nelu Zlatar, Barbaru Murgić ili u nekoj od kazališnih uloga, ona je izuzetna glumica koja i dalje ostavlja trag na našoj glumačkoj sceni
Ljeto nam još uvijek kalendarski traje, kako ste ga proveli?
Imala sam tri tjedna odmora, što zadnje dvije godine nije bio slučaj. Organiziram festival u Drnišu, mom rodnome mjestu, gdje kroz kulturu pokušavam dati zahvalnost za kraj koji me stvorio ovakvu kakva jesam te želim pokazati kako je to jedan predivan grad za život. Bila sam sa svojom obitelji na moru, vratila sam se u Zagreb na petu sezonu Mrkomira I. Bilo mi je raznoliko i lijepo, ali nikad dovoljno odmora.
Imate bogato glumačko iskustvo. Kada i kako ste započeli s glumom?
Oduvijek sam glumila. U Splitu u osnovnoj i srednjoj školi, također i u Titovim mornarima, današnjem Kazalištu mladih. Nikad nisam mislila da će to biti moja profesija, ali imala sam jednu vrlo inspirativnu profesoricu književnosti, nažalost sada pokojnu, profesoricu Huljev, koja nas je animirala tako što je zahtijevala da sve naše seminarske radove iz književnosti oživimo kroz dramske situacije. Glumila sam i pitala me u četvrtom srednje zašto ne bih upisala Akademiju. Upisala sam Akademiju iz prve i sve ostalo je povijest.
Josip Regovic/PIXSELL
Kako pamtite školske dane i nedostaju li Vam?
Školski dani bili su mi jako lijepi. Pamtim ih po zaigranosti i prijateljstvima od kojih neka traju i danas. Puno sam se selila, mijenjala sam tri osnovne škole i jednu gimnaziju. Komparirajući moje odrastanje i odrastanje moje djece, mislim da smo bili puno bezbrižniji i puno zaigraniji. Imali smo više slobode, ali puno manje očekivanja za velike školske uspjehe. Najbolji su mi dani moje zrele godine, ali dragocjeno mi je svako iskustvo.
Rođeni ste u Drnišu. Vjerujem da su predivan krški kraj i dobro poznati drniški pršut neke od stvari po kojima ga pamtite. Po čemu još pamtite Drniš i vidite li se nekada ponovno ondje?
Pamtim ga po beskrajnoj bezbrižnosti! To je mali gradić koji je prije rata bio imao puno više života. Mene je baka gledala s prozora dok sam odlazila u vrtić, a danas je to nezamislivo. Smatram da je sloboda koju smo tada imali nešto neprocjenjivo i žao mi je što današnje generacije ne mogu to iskusiti na isti način. Život u malom mjestu ima svojih prednosti. Jako sam vezana za svoj rodni kraj, iako sam živjela i u Splitu, a najveći dio života u Zagrebu. Što sam starija, sve sam sigurnija da ću jedan dio svog života provoditi u Kljacima, rodnome selu moga oca, u blizini Drniša gdje imamo obiteljsku kuću. Mislim da je jako važno ne izgubiti kontakt sa svojim korijenima jer su naši korijeni, uz neka iskustva, temelj tome kakvi smo danas.
Za koju ulogu su Vam pripreme bile najteže i zašto?
U svojoj karijeri odigrala sam oko 70 kazališnih uloga i 30, 40 uloga u filmovima i serijama. Svaka je uloga izazovna na svoj način, ali ono gdje sam se osjećala najviše izloženom, a najmanje zaštićenom i što je bio potpuni izlazak iz moje zone komfora, moje su dvije monodrame, Bobočka, prema romanu Povratak Filipa Latinovicza, a druga je Vla-vla-vlajland cabaret. Glumac je sam, nema pomoć partnera. Moraš sat vremena i petnaest minuta držati pozornost publike. Jednu i drugu uspješno igram i dan danas, mislim da se isplatio izlazak iz zone komfora.
Luka Gerlanc/Cropix
Sjećate li se svojih prvih audicija? Koliko je bilo teško izboriti se za uloge na početku karijere?
U početku nije bilo puno velikih očekivanja, ne baš puno pravih prilika. Tada još nije bilo puno audicija, to je tek sada počelo, što se meni baš sviđa jer mislim da je bitno. Koliko god glumac da je dobar, audicija je prilika da se vidi koliko je tko adekvatan baš za tu ulogu. Moja karijera je krenula kad me pokojni Nenad Šepić pozvao u Rijeku da odglumim ulogu Glorije u drami Ranka Marinkovića. Prihvatila sam, tamo su me uzeli na angažman. Odigrala sam šest, sedam glavnih uloga zaredom i ispekla svoj kazališni zanat. Što se tiče televizije, ušla sam u Vaše i naše i tako je jedna uloga vodila ka drugoj. Treba puno strpljenja, a ja nisam strpljiva. To je disciplina koju sam morala naučiti tijekom godina. Sada kad gledam mlade glumce, velike su nam ambicije, sve hoćemo, a svatko ima svoj put i nikada se ne treba uspoređivati s nekim drugim.
Mnogima ste obilježili djetinjstvo svojim ulogama, pa tako i meni. Rado se prisjećam serije Larin izbor u kojoj ste glumili Nelu. Koliko Vam je ta uloga bila izazovna s obzirom na to da je riječ o negativki?
Tu ulogu dobila sam na audiciji, što mi je bilo jako drago. Bila mi je izazov jer je to serija koja je trajala dvije sezone i kada sam počela snimati, sin mi je imao godinu i pol. Meni je ta uloga ostala jedna od dražih jer sam opet iskočila iz neke svoje zone komfora. Ona zapravo nije meni slična, ali je pamtljiva.
Odabirete li radije seriju, film ili kazalište te zašto?
Sreća za hrvatske glumce je da možemo kombinirati žanrove. Filmovi se malo snimaju, više sam se ostvarila u kazalištu i televiziji. Jako mi je drago da mogu birati i da u svom kazalištu mogu sama sebi kreirati uloge i birati ljude s kojima je meni drago surađivati.
Trenutno glumite u seriji Kumovi. Podsjećaju li Vas neke scene iz serije na život sličan onome u Drnišu?
Ta serija je svojevrsni fenomen. Upravo se spremamo na snimanje šeste sezone, dogodio se jedan transfer s publikom. Dobro su prepoznali seriju. Likovi su po mome mišljenju jako životni i mislim da je to razlog uspješnosti i dugovječnosti, što je meni osobno drago. Na ekran su uspješno prenesene životne situacije iz malog mjesta i to je uspjeh te serije.
Larin izbor, Kud puklo da puklo ili Drugo ime ljubavi? Koja Vam je najdraža?
Larin izbor!
Vaše kazalište Moruzgva ove godine obilježava 15 godina postojanja. Na što ste najviše ponosni?
Ponosna sam na to da smo u 15 godina uspjeli biti jedno od najprepoznatljivijih kazališta nezavisne scene. Ponosna sam i na to da nastaju novi tekstovi, da ih pišu najpoznatiji hrvatski pisci i da glume ponajbolji hrvatski glumci. Radimo nešto dobro i publika nas voli.
Osim što ste uspješna glumica, i majka ste i supruga. U medijima često možemo pročitati da Vi i Vaša kći izgledate kao blizanke. Slažete li se s time? U čemu se vas dvije najviše razlikujete?
Mislim da je moja kći puno ljepša i bolja verzija mene. Ona ne voli kuhati, ali se bolje šminka nego ja i ima bolji ukus od mene. Vjerujem da djeca trebaju biti bolje verzije svojih roditelja. Koliko pratim svoju djecu, mislim da su na dobrom putu da to postanu.
Susrela sam Vas dok ste trčali - već dugi niz godina rekreirate se na taj način. Što još radite u slobodno vrijeme?
Malo ga je, ali trčim, kuham, družim se s prijateljima, odlazim u kazalište i kino.
Volite kuhati. Što nikako ne volite pripremati, a što biste mogli jesti svaki dan?
Ribu bih mogla jesti svaki dan, a ne volim pripremati tripice jer ih ne volim svakako. Više volim kuhati komplicirana jela, to mi je izazov i motivira me.
Postoji li neka uloga koju ste odbili, a kasnije požalili?
Ako se ne sjećam, znači da nije bila.
Kako se nosite s kritikama? U početku nije bilo lako, zatim sam se navikla i kako ti raste samopouzdanje, naučila sam se nositi s njima i shvatiti ih kao putokaz za dalje. Hvala Bogu, nema puno negativnih, naučila sam zaustaviti ego.
Da se možete vratiti u vrijeme i dati jedan savjet sebi na početku karijere – što biste si rekli? Ne boj se!
