Paula Stipičević učenica je 2.a te redovito nastupa na školskim i izvanškolskim priredbama. Uz pohađanje VII. gimnazije, uspješno izvršava i obveze u srednjoj glazbenoj školi. Otkrila nam je tajnu uspješnog usklađivanja obveza, kako se počela baviti sviranjem violine te ima li savjet za one koji tek planiraju početi svirati neki instrument
Već osam godina bavim se sviranjem, a trenutno pohađam Srednju glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u kojoj sam 2. razred. Violina mi je temeljni instrument u školi, ali kao instrumentalist, uz ostale predmete, imam još i klavir, ali to nije neko ozbiljno sviranje već uglavnom samo osnove sviranja. Još znam i nekoliko akorda na gitari, ali rijetko se primim gitare.
Bavljenje glazbom počelo je pred kraj prvoga razreda osnovne škole kada sam u školi našla letak za Osnovnu glazbenu školu Rudolfa Matza. U to vrijeme nisam bila neki učenik i trebalo mi je neko vrijeme da uopće pročitam što je pisalo. Prije tog „presudnog“ letka, nisam ni razmišljala o glazbi. Ali, u tom trenutku zaključila sam da želim svirati flautu, iako nisam niti čula zvuk flaute niti znala išta o njoj. Kada sam došla na audiciju, prva stvar koju je ravnatelj rekao bila je: „Ove godine ne upisujemo flautu i gitaru zbog prevelikog broja učenika upisanih prethodne godine.“ I onda mi je postalo svejedno što ću svirati, samo nisam htjela harmoniku ili klavir jer sam se bojala da neću moći razlikovati tipke. Zato sam pristala na violinu koja nema ni pragove. Da ne duljim, instrument mi je odabrala profesorica s audicije. Danas mi je, zapravo, jako drago što je tako ispalo. Hvala joj.
Kod violine najteže bilo je pronaći tonove na praznom vratu i naviknuti ruku na taj neprirodan položaj. Taj proces dugo traje, a velik je posao i naučiti tehniku gudala. Ton koji proizvodite ovisi o intenzitetu, veličini gudala koji koristite, držanju gudala, dijelu gudala na kojem svirate, određenom položaju struna na žicama i još puno stvari. Tu tehniku još uvijek usavršavam. Ne znam kako je kod drugih instrumenata, ali vjerujem da za svaki vrijedi isto. Ne smije se odustati!
Sviranje nije jednostavno, iziskuje vrijeme i trud, treba svaki dan vježbati i to je vještina koju ne možete od nekoga „prepisati.“ U početku nisam baš vježbala jer nisam imala neku motivaciju, ali pred kraj osnovne glazbene škole to se potpuno promijenilo i od tada redovito vježbam. Drago mi je da sam upisala srednju glazbenu školu i što se razvijam i u tom smjeru. Naravno, žao mi je što nisam vježbala dovoljno u prošlosti, ali pokušavam ne razmišljati o tome jer to ne mogu promijeniti. Moj savjet je da budete uporni i iskoristite taj talent i priliku koju imate, ne odustajte i ne uspoređujte se s drugima! S vremenom je, naravno, sve teže, ali i zabavnije. Vježbajte i trudite se pa vidite gdje će vas to odvesti. A ako vas ne bude zanimalo, lako se predomislite.
Što se tiče glazbenih uzora, pratim rad mnogih violinista te ostalih glazbenika i autora i kod svakog mi se nešto drugo sviđa. Mogu slušati bilo koji žanr glazbe, najčešće je to pop. Možda, jedino ne volim jazz. Slušam razne izvođače, ali najviše i najradije u slobodno vrijeme slušam Olivera Dragojevića i Gibonnija.
Nije jednostavno ići u dvije škole, emocionalno i fizički je zahtjevno. Ali moguće je uz dobru organizaciju i slaganje prioriteta… i naravno, uz podršku roditelja i profesora kojima sam jako zahvalna što mi izlaze u susret. Ima dosta teških dana, manjak sna, razočarenja, živciranja, ali se isplati!
Često razmišljam o tome čime ću se baviti i još uvijek ne znam. Prestala sam raditi neke velike planove za budućnost jer stalno mijenjam mišljenje i na kraju uvijek radim ono što sam rekla da nikad neću… točno tako bilo je sa srednjom glazbenom školom!
