Našu školu pohađali su neki od naših mlađih profesora – profesorica hrvatskoj jezika i književnosti Ines Petrović, profesorica likovne umjetnosti Krisja Štulić i profesor povijesti Hrvoje Malčić. Iako nije prošlo mnogo vremena otkad su maturirali, zanimalo nas je koliko su se škola i učenici promijenili te kako su im protekli srednjoškolski dani u Sedmoj. Budući da su svi pripadnici generacije milenijalaca, saznali smo i kako je na njih utjecao razvoj tehnologije te što misle koji su izazovi današnje generacije
Primjećujete li razlike između današnjih učenika VII. i učenika VII. dok ste ju vi pohađali? Postoje li ikakve razlike, i ako da, koliko velike?
Ines: Ne postoje prevelike razlike, ali čini mi se da su malo mirniji.
Krisja: Ne vidim ni ja neke velike razlike. Današnja generacija je drugačija zbog velikog utjecaja i razvoja tehnologije i društvenih mreža, čega nije bilo u tolikoj mjeri kad sam ja išla u srednju. Danas učenici imaju skroz drukčiji način komunikacije i druženja, dosta toga svodi se na virtualno, gubi se ljudski kontakt. Nama je tehnologija bila potpuno nova i postupno smo je otkrivali, a danas je nešto normalno i sveprisutno.
Hrvoje: Postoje razlike. Bila je malo veća disciplina, profesori su imali više mogućnosti kažnjavanja. Razredi su bili puno veći, s po 35 ili čak 39 učenika. Bilo je teže držati disciplinu, ali svejedno profesori su to uspijevali. Nije bilo tehnologije, način komunikacije bio je drugačiji, više smo se družili u manjim skupinama nakon i za vrijeme škole.
Koliko se odnos učenika prema profesorima promijenio?
Ines: Sad su učenici puno više privrženi profesorima, stalo im je do njih. Kad dođu bivši učenici, grle sve profesore – odnos je puno opušteniji i bliži. U moje vrijeme bila je puno veća distanca.
Krisja: Danas su učenici možda malo otvoreniji te više surađuju međusobno i s profesorima.
Hrvoje: Bilo je više poštovanja prema profesorima.
Ines Petrović, prof.: "Bili smo dosta nestašan razred i uvijek je bilo dogodovština i smijeha!"
Tko vam je od trenutnih profesora VII. predavao? Tko vam je od njih najviše ostao u sjećanju?
Ines: Razrednica Ivana Pivčević, ravnateljica Ivka Nevistić, Petar Paradžik, Diana Gregurić, Stanka Horvat, Duško Jaković. Dosta profesora otišlo je u mirovinu i došlo je do smjene generacija. Najviše mi je ostala u sjećanju Maja Gnjidić koja mi bila i mentorica kad sam počela raditi i koja mi je jako puno pomogla.
Krisja: Petar Paradžik, Lidija Dizdar, Tihana Arbanas, Ana Šiljeg Gilja, Dragana Ažić, Jadranka Miletić, Duško Jaković, Katarina Filković. Paradžik mi je najviše ostao u sjećanju jer je kao razrednik bio uz nas sve četiri godine, pratio nas i brinuo se o nama. A i mi smo njemu bili prvi razred kojem je bio razrednik. Dijelili smo s njim sve brige i lijepe trenutke tijekom četiri godine.
Hrvoje: Ravnateljica Ivka Nevistić, Lidija Guić bila mi je razrednica, Duško Jaković, Ivana Pivčević, Dragana Ažić. Uvijek sam preferirao glazbu i puno sam naučio o glazbi kod profesora Jakovića, to uvijek ističem. Iz likovnog isto tako, ali svi profesori bili su dobri.
Postoji li neki događaj, anegdota koja vam je posebno ostala u sjećanju iz perioda školovanja u Sedmoj?
Ines: S obzirom na to da smo bili dosta nestašan razred uvijek je bilo dogodovština i smijeha. Ne bih izdvajala neke određene anegdote kako ne bi sadašnji učenici dobili neke ideje. 😊
Krisja: Puno njih, ali ne znam koje su za javnost, ha ha. Na maturalcu smo se gubili po metrou u Barceloni, to je bilo uzbudljivo i neizvjesno. Zapravo, cijeli maturalac.
Hrvoje: Obično one anegdote koje ostaju u sjećanju one su kojih se profesori ne žele sjećati. Teško se sjetiti.
Jeste li u kontaktu s prijateljima iz srednje?
Krisja: Jesam, to su mi jedni od najbliskijih prijatelja u životu. Nas 10-ak u ekipi ostali smo u kontaktu od kraja srednje do sad.
Hrvoje: Čujemo se nešto malo preko fejsa, poruka i vidimo se na godišnjicama mature. Svi imamo svoje živote, pa to više nisu intenzivna druženja kao ranije. Nas je bilo 40 u razredu pa je bilo teže održati osjećaj zajedništva.
Krisja Štulić, prof. izvrsno se snašla sudjelujući u programu za fašnik s našim učenicima
U kakvom vam je sjećanju ostao odlazak na maturalac?
Ines: U jako lijepom. To je bilo jedno lijepo, nezaboravno iskustvo, posebno nama jer naše generacije nisu išle na višednevne izlete do maturalca tako da smo maksimalno iskoristili to vrijeme. Išli smo u Prag i Krakow.
Krisja: Išli smo u Španjolsku i Francusku i to mi je jedno od najdražih sjećanja iz srednje škole. Zabavili smo se i jako zbližili kao razred.
Hrvoje: Iši smo u Lloret de Mar i u Barcelonu. Išli smo busom u oba smjera. Dok se ide tamo, super je, ali na povratku svi su već lagano umorni. Preporučio bih svima povratak avionom, ako se može. Bilo je super upoznati znamenitosti Barcelone i Lloret de Mar. Današnjim generacijama nezamislivo je vidjeti se na hodniku i dogovoriti se da se sastanu za dva sata u nekom predjelu Barcelone i uopće se u međuvremenu ne vidjeti niti čuti i svejedno se uspjeti naći. A danas ako nemate WhatsApp, ne možete ništa.
Kakvi ste učenici bili?
Ines: Odlična. Nisam bila problematična niti pretjerano ambiciozna i nadobudna. Uspješno sam svladavala obveze.
Krisja: Čvrsta četvorka, tu i tamo sam prošla odličnim uspjehom. Nalazila sam ravnotežu između učenja i društvenog života. Nisam bila previše nabrijana na petice.
Hrvoje: Prolazio sam odličnim. Glazbeni mi je bio omiljeni predmet. Povijest mi je bila drugi najdraži predmet i shvatio sam da imam potencijala za razmišljanje o tome.
Je li Virtuoz i tada bio glavno okupljalište naših učenika?
Ines: Uuu, da. Virt je zakon! Bio je i ostao kultno okupljalište VII. gimnazije.
Krisja: Da, znali smo sve konobare. Iako, moja ekipa je radije išla u Mislav, današnji Silent caffe. Tamo je bilo mirnije, nisu išli svi živi tako da smo češće tamo provodili vrijeme - pogotovo pred kraj srednje škole.
Hrvoje: Izlazili smo u Mislav. Gdje je sad Plavo stablo, bila je jedna zalogajnica s pizzama i tu se mogla popiti kava. Išli smo i u Plavu pticu, oni su bili revolucionarni jer su bili jedni od prvih internet kafića.
Hrvoje Malčić, prof.: "Prije si mogao prešutjeti roditeljima lošu ocjenu prije vikenda kojem si se veselio!“
Gdje ste izlazili?
Krisja: Ekipa s kojom sam se družila na početku bila je više fensi pa sam išla u Saloon i Roko, a kasnije sam dosta pohodila koncerte u Močvari, Boogaloou, Saxu i Tvornici. Purgeraj nam je bio omiljeno mjesto za izlazak u četvrtom razredu, tj. kasnije Rock klub Ribnjak te se to nastavilo i na faksu.
Hrvoje: U parkić.
Postoji li neki odjevni predmet koji je tada bio „in“ i nosili ste ga, a danas biste ga najradije spalili?
Ines: Ne jer se nisam nikada povodila za trendovima.
Krisja: To više mogu reći kad gledam neke outfite iz osnovne škole, ali u srednjoj sam se normalno odijevala, više neka alternativa. Možda uggsice. Danas mi nisu baš lijepe, ali ne bih ih spalila. (op. a. Očito samo mi imamo takve ideje.)
Hrvoje: Ne, to je bilo drugačije vrijeme, bez shopping centara, vrijeme grunge kulture kad su se mladi pokušavali obući što jeftinije tako da izgledaju kao pankeri, kad su nosili hlače koje su bile razderane jer su se same razderale, a ne zato što ih je netko kupio takve. Išli smo često na Hrelić. Bio je krug učenika koji su bili alternativni u svom izričaju, nosili šarene, ofarbane martensice. Ja sam imao zelene martensice koje sam ofarbao žutim sprejem.
Koliko su mladi tada pripadnost nekoj skupini (pankeri, metalci, šminkeri) izražavali načinom odijevanja? Pripadnika koje skupine je bilo najviše u Sedmoj?
Ines: Općenito jesu, ali u Sedmoj nema toliko te supkulturalne raznolikosti za razliku od susjedne Klasične. Većina se odijevala, kao i sada, casual, tinejdžerski, iako postoji jedna skupina šminkera koja je uvijek u Sedmoj.
Krisja: Puno više nego danas. Supkulture – pankeri, metalci – kao da su nestale. Sve ih je manje i manje, nema toliko individualizma i odskakanja u toj dobi. Našoj generaciji sve je dostupno, uvijek mogu doći do svega pa nema toliko ni podijeljenosti. U Sedmoj je bilo najviše šminkera. Ja sam bila neka alternativa.
Hrvoje: Neki su se izdvajali, ali to je bila manjina. To je tad bio dio mainstreama. Nirvana je bila popularna pa je teško razlučiti tko je stvarno bio panker, a tko pomodan. Ali u svakom razredu bilo je sigurno pet, šest, sedam učenika u tom điru.
Kakvu glazbu ste slušali?
Krisja: U mom razredu većina je slušala cajke, čija je popularnost tada počela, ali ja sam imala svoj đir. Slušala sam rock, soul, jazz i pop. Uglavnom strano. Od domaćih TBF, Pipse, Jinx i Elemental.
Hrvoje: Alternativni rock, stari rock, Beatlese i britpop. Sad sam ubacio elektronike, malo više jazza.
Jeste li se družili s učenicima susjednih gimnazija, Klasične koja dijeli naš turnus ili nekih drugih?
Ines: Ne baš pretjerano.
Krisja: U Klasičnoj sam imala nekoliko prijateljica iz osnovne, ali više sam se držala ekipe iz Sedme.
Hrvoje: Slabo.
Je li postojao animozitet između tih škola? Načuli smo da su je znalo biti okrivljavanja drugih škola za uništeni inventar i slično.
Ines: Da, ali to su bile više nekakve mitske priče nego stvarnost. Ljudi koji su se družili s klasičarima i učenicima II. gimnazije druže se i danas, ali stereotipi prije postoje rade neke fore, da se nasmijemo, nego što potječu iz nekih istinitosti.
Krisja: Mi bismo se uvijek izvlačili na II. gimnaziju kada bismo napravili neku glupost. Njih bismo okrivljavali, ali više u šali. Kad sam počela raditi u II. gimnaziji, čula sam da su učenici II. to isto govorili za nas.
Hrvoje: Mislim da je bilo nešto u tom stilu, ali nikakve velike tenzije.
Pripadnici ste generacije „milenijalaca“, u koju spadaju osobe rođene između 1980. i 1995. godine. Zadnja ste generacija koja je jedan dio djetinjstva provela bez interneta i tehnologije, ali i odrasla zajedno s njima. Kako su tehnologija i internet utjecali na vaše odrastanje i u kakvom sjećanju vam je ostao period odrastanja bez njih?
Ines: Meni je drago da sam dio te generacije, u lijepom sjećanju mi je ostalo djetinjstvo. Odrastanje na taj način bilo je nekako puno mirnije, iako su se već tad počele pojavljivati društvene mreže. Ipak, nije bilo potrebe za stalnom dostupnošću, nismo imali potrebu odmah, npr. odgovoriti na mail ili poruku. Bilo je više privatnosti te nije bilo potrebe za tim. Zvali smo se na kućni telefon, razmjenjivali smo zadaće itd.
Krisja: Taj period u kojem tehnologije nije bilo ostao mi je u jako lijepom sjećanju. Nama je jači internet postao dostupan tek u srednjoj. Prije toga trebali smo čekati da netko prestane telefonirati i sl. Postojala je neka čar u odrastanju bez tehnologije, tj. bez toga da je sve dostupno u sekundi. Bilo je je više iščekivanja i više smo se veselili mnogo čemu. Npr. gledali smo MTV i čekali da puste pjesmu koju volimo, kupovali smo CD-e i sl. Društvene mreže općenito su kanal kroz koji može ući dosta toga lošega, može stvoriti nesigurnost i opterećenost mišljenjem drugih. Za nas koji smo prva generacija fejsa cijeli sklop koji donose društvene mreže bio je nešto dosta loše, pogotovo u tim godinama. No, ima tu i pozitivnih posljedica - olakšana komunikacija i lakše dijeljenje informacija.
Hrvoje: Mobiteli su se pojavili u 4. razredu, ali izrazita manjina ih je imala. U širu uporabu počeli su dolaziti 2000./2001. kada sam ja već maturirao. Danas je svakako praktičnije, mnogo toga lakše je obaviti, ali za mlađu osobu prednosti života bez interneta i mreža nadilaze prednosti interneta. Prije, kada se izlazilo, telefonski ste se dogovorili, pa se znalo dogoditi da netko kasni ili da ode na krivo mjesto nalaženja. Ti mladi su onda gledali uokolo i znali su uletavati ljudima koje ne poznaju i ispitivati ih jesu li vidjeli osobu s kojom se trebaju naći te se tako stvorila komunikacija koja se inače nikad ne bi dogodila. Supkulture, osjećaj zajedništva i povezivanja bilo je lakše stvoriti nego danas. Nije dobro što učenici mogu tako brzo doći do informacija jer nemaju sposobnost koncentracije. Prije, kada si tražio informacije po knjigama, kopao si k'o crv. Danas ćeš kliknuti, odmah dobiti mnogo informacija koje te mogu dekoncentrirati. Nisam ja loš s tehnologijom, ali mislim da je ona preizražena. Jedno je vještina, a drugo znanje. Lako je kliknuti, ali treba „znati.“
Koje online servise ste najviše koristili u srednjoj školi?
Ines: MSN i Facebook. Na Faceu smo imali razrednu grupu, ali tek u 4. razredu. To je bila preteča ovih grupa u kojima smo razmjenjivali bilježnice i dogovarali se tko će se javiti. To je jako bilo korisno. Osim toga, išli smo kopirati u kopiraonicu koja se nalazila kod Plavog stabla, ali više ne postoji. To je bilo jako skupo i fotokopije su bile loše, ali smo vjerojatno svoje mjesečne džeparce tamo ostavljali.
Krisja: Koristila sam samo MSN i Facebook. Pred kraj osnovne bili su jako popularni blogovi, dosta prijateljica ih je pisalo, no ja se nikad nisam htjela upustiti u to, ostala sam pri MSN-u koji se može usporediti s današnjim WhatsAppom.
Hrvoje: Nisam, to nije postojalo.
Koliko se taj razvoj odrazio na obrazovanje? Koliko vam je pomogao i mislite li da je danas učenicima lakše nego prije?
Ines: Učenici sad puno jednostavnije razmjenjuju informacije, lako dolaze do svih prezentacija koje im profesori puštaju na predavanjima, sve im je nadohvat ruke, dok prije nije bilo tako. Tehnologija omogućava lakšu dostupnost informacijama, ali je problem od tolike količine informacija odabrati što je bitno.
Krisja: Možda im je lakše, ali lakše ne znači nužno bolje. Tehnologija se danas često ne koristi na dobar način, pogotovo u tinejdžerskoj dobi i mi profesori moramo biti ti koji ćemo našim učenicima pokazati umjerenost u korištenju. Informacije su puno lakše dostupne, to je veliki plus. U srednjoj školi mi nismo toliko koristili tehnologiju, ali na faksu je bila neizbježna.
Hrvoje: Ljudima se teže koncentrirati na duže tekstove i sadržaje. Nekada je to vrijedilo za malu djecu. Učenicima je lakše doći do informacija i teže filtrirati bitno. Drugi to rade za njih pa im je s te strane lakše. Meni je tehnološki razvoj pomogao.
Koliko je drukčije bilo ići u Sedmu u vrijeme kada e-imenici nisu bili aktualni te nisu postojale WhatsApp grupe? Što je još bilo drugačije, što biste izdvojili?
Ines: Sad nema tog stresa od listanja i otvaranja te opasnosti da te netko zaliže i neizvjesnosti hoće li te otvoriti. Škola izgleda otprilike isto.
Krisja: Danas je normalno da su profesori jako dostupni učenicima, za razliku od vremena kad sam ja išla u srednju. Ta dostupnost može biti i dobra i loša. Stvara se bolji odnos učenika i profesora, miče se negativan jaz, ali treba se postaviti neka granica. Roditelji danas mogu sve odmah vidjeti u imenicima, što stvara stres kod učenika. Također, profesori više ne mogu lupati imenicima o stol. Ne možeš lupiti laptopom baš o stol.
Hrvoje: Mogao si prešutjeti roditeljima lošu ocjenu prije vikenda kojem si se veselio. Manje virtualnih grupa s većim brojem ljudi značilo je više stvarnog druženja s manjim brojem ljudi.
Postoje razne predodžbe o vašoj generaciji. Neki kažu da su narcisoidni i razmaženi, drugi slave njihovo poznavanje tehnologije, a treći ističu njihovu liberalnost. Koje su po vama prednosti, a koji nedostaci vaše generacije?
Ines: Mislim da je svatko individualan i različit, iako znam da postoje te podjele s obzirom na stupanj razvitka tehnologije. Ne pronalazim se baš previše. Da, prednost je što smo imali odrastanje bez tolike izloženosti tehnologiji; kako smo mi odrastali tako se razvijala tehnologija, ne bježimo od toga niti smo u strahu od nje. Osim toga, ja ne bih mogla toliko generalizirati.
Krisja: Nisam upoznata s tim. Ne bih rekla ništa specifično za našu generaciju osim da smo imali pola djetinjstva bez tehnologije i upali smo u to. Ne mogu se svrstati u tu generaciju milenijalaca.
Hrvoje: Prednost je to što smo u djetinjstvu i mladosti bili prisiljeni koristiti tradicionalne oblike komunikacije, što nas je oblikovalo. Pogrešno je pretpostaviti da smo narcisoidni, prije bih to primijenio na nove generacije koje slijede jer u toj neposrednoj komunikaciji imaš veću mogućnost empatije. Današnje generacije opsjednute su izražavanjem mišljenja i farbanjem svog mišljenja emotikonima. Još jedna prednost moje generacije u tome je što je imala iskustvo i zajedništvo. Upravo smo bili izašli iz Domovinskog rata i postojao je jedan veliki optimizam i vjera da se nešto može postići. Danas je to razmrvljeno na tisuću komadića. Tada su ljudi bili u stanju izaći na cestu ako su osjećali nezadovoljstvo, danas ljudi nezadovoljstvo izražavaju na društvenim mrežama, ispušu svoj bijes tamo, ali nikoga nema na cesti i ništa se ne mijenja.
Mnogi mladi ne pokazuju velik interes za politiku, čemu svjedoči niska izlaznost na izbore te činjenica da ima malo utjecajnih mladih političara. Što mislite da je razlog tome? Jesu li mladi razočarani u politiku?
Ines: Ne mislim da su toliko razočarani, koliko je problem u tome što se kroz obrazovni sustav mladi uopće ne upoznaju s politikom. Nekoliko sati politike i gospodarstva u 4. srednje i građanskog odgoja na satu razrednika nije dovoljno da se mlade sustavno i na vrijeme educira o politici. To dovodi do toga da uče samo putem medija ili društvenih mreža te u roditeljskom domu. No, politika općenito nije posvećena mladima, osim u nekom populističkom smislu, tipa Pernar. Uz to, takva je politička situacija da političari ne pružaju nikakav pozitivan primjer mladima. Nemaju priliku ni sami se razočarati jer im se u medijima servira određena slika koja im nije zanimljiva i ne uči ih se na pravilan način. Dosta mladih smatra se nekompetentnima u tom području, misle da se ne razumiju dovoljno i zato ne izlaze na izbore. Ili misle da ništa ne mogu promijeniti.
Krisja: Mislim da se interes za politiku i općenito osviještenost o problemima razvija tek kasnije kada mladi ipak malo sazriju. Mislim da mladi jesu razočarani u politiku, što je možda jedan od razloga niske izlaznosti na izbore. Rijetki su zainteresirani za glasovanje.
Hrvoje: Mladi nikada nisu bili zainteresirani za izbore, to je oduvijek tako; nikoga to ne zanima pretjerano. U mojoj generaciji bila je drugačija situacija. Hrvatska je tek bila stvorena, predsjednik Tuđman bio je na vlasti, koji je bio omiljen, nije bilo nekakve svađe.
S druge strane, milenijalci su podosta „glasni“ na društvenim mrežama. Često gorljivo zalažu svoje stavove u komentarima ispod članaka na portalima te u raznim Facebook grupama. Kako komentirate tu pojavu?
Ines: Užasno! Na stranu trolovi, koji osmišljeno provociraju s lažnih profila, no danas apsolutno svatko ima pravo glasa i pravo izraziti mišljenje, što je štetno u nekim situacijama - pogotovo što se tiče aktualnih tema nošenja maski i cijepljenja. Problem je kad se nađu oni koji to smatraju pouzdanim informacijama. No, ne treba generalizirati, voljela bih vidjeti neku statistiku, tko najviše komentira s obzirom na dob. Ja ne komentiram, nemam potrebu nepoznatim ljudima izražavati svoje mišljenje. To je jedan od nedostataka digitalnog svijeta, lakovjerni ljudi koji vjeruju nepouzdanim informacijama. Ljudska potreba je izraziti svoje mišljenje, no bitno je tko uopće komentira. Najglasniji su ekstremi, koji svojim stavovima onda potpiruju vatru u suprotnom taboru, pa se dobiva dojam da je to većina.
Krisja: Nemam poseban komentar na tu pojavu, ne bavim se čitanjem komentara ispod članaka i u raznim Facebook grupama jer smatram to gubljenjem vremena.
Hrvoje: Ne mislim da su po tome specifični.
Kakvi su vaši stavovi o kulturi social networkinga? Pratite li neke influencere? Mislite li da su mladi previše opsjednuti društvenim mrežama, „statusom“, popularnošću, željom za lajkovima?
Ines: Ne pratim na Youtubeu. Na Instagramu pratim modne, kulinarske i profile koji se bave dizajnom interijera. Danas se influenceri često negativno prikazuju, ali to je posao novog svijeta koji ne krtiziram. Svakako imaju publiku. Koliko bi neki sadržaji trebali biti dostupni mladima i u kojoj dobi bi im se trebao dopustiti pristup društvenim mrežama, druga je priča. Mladi nisu previše opsjednuti i ne bismo ih trebali previše kritizirati jer odrastaju u takvom svijetu koji ne mogu izbjeći. Ima mladih koji se jako vole fotografirati, no u dosta njih postoji otpor te jako čuvaju privatnost. Oni jesu možda previše vremenski na mrežama i mobitelu, ali to su drugi svijet i okolnosti.
Krisja: Nemam neko prepozitivno mišljenje o navedenoj kulturi i ne pratim nikakve influencere. Ove godine maknula sam se s društvenih mreža. Toplo bih svima preporučila da učine isto.
Hrvoje: Ne pratim influencere, kultura social networkinga apstraktan mi je koncept. Mislim da jesu previše opsjednuti.
Zbog dostupnosti informacija i olakšanih načina putovanja više nije toliki problem pronaći neke obrazovne mogućnosti ili posao u drugoj zemlji. Jeste li ikada bili na nekoj razmjeni? Jeste li razmišljali o preseljenju u inozemstvo?
Ines: Nisam jer imam specifičan posao, tj. predmet koji predajem pa bi mi se znatno smanjile šanse za zaposlenjem.
Krisja: Nažalost, nisam nikad bila na nekoj razmjeni, ali u planu mi je u budućnosti u sklopu Erasmus projekata profesionalno se usavršavati u inozemstvu. Nisam razmišljala o preseljenju u inozemstvo jer mislim da bi mi se bilo teško odvojiti od mog rodnog grada, obitelji i prijatelja.
Hrvoje: Nisam bio, tada mi to nije bilo privlačno, bilo mi je dobro tu gdje jesam. Razmišljao sam da idem van, ali stvari su se drugačije posložile. Sada nemam nekakav pozitivan stav prema odlasku van.
Primjećujete li kod sebe ikada FOMO (Fear of missing out) dok pregledavate društvene mreže?
Ines: Možda nekad, ali mislim da se svi ponekad tako osjećamo. Društvene mreže mogu te potaknuti da pomisliš da ne živiš punim plućima, ne jedeš u dovoljno fensi restoranima, ne nosiš dovoljno skupu odjeću“, ali se uvijek prisjetim da jesam sretna sa svojim životom.
Krisja: Ne, zato što nisam na društvenim mrežama, tako da bih opet svima preporučila isto.
Hrvoje: U ovom smislu ne. Jedini fear of missing out osjećam prema stvarnosti koju možda propuštam zbog virtualne magle.
Što mislite koji su izazovi „generacije z“ (rođeni između 1995. i 2010.) koja se rodila u potpuno digitaliziranom i neprestano povezanom svijetu s kojima se vi niste susreli?
Ines: Upravo to što se ne mogu odmaknuti od društvenih mreža i ne mogu naći vremena za sebe. Neprestana povezanost stvara privid da smo svi povezani, a s druge strane svi smo otuđeni. Tehnologija utječe na razvoj mozga u mladih, nemaju puno koncentracije.
Krisja: Mislim da imaju jako puno izazova, a jedan od problema jest da ih nisu svjesni. Ta je generacija ostala zakinuta za čar iščekivanja pošto im je sve nadohvat ruke, dostupno u tren oka. Samim time dolazi do toga da manje cijene i poštuju neke stvari - nisu dobili priliku da steknu poštovanje prema njima.
Hrvoje: Mogu govoriti o nekakvom svjetonazorskom izazovu. Vaš će biti u tome da ograničite tu svoju narcisoidnost i da tradicionalne vrijednosti dobiju na važnosti. Ako nemaš uporište u nekim tradicionalnim vrijednostima, dođete do situacije da svi vaši postupci mogu biti opravdani i relativizirani i onda se više ne ponašaš kao čovjek. Čovjek nije samo kosti i mišići, čovjek je ideja, put.
Ilustracija: Lana Miličević
