Rej Kovačević bivši je svestrani učenik Sedme gimnazije koju naziva svojim “drugim domom.” Diplomirani je psiholog, bavi se pisanjem glazbenih tekstova, a nedavno je izdao slikovnicu o zgodama vrapčića Popija. Pročitajte više o tome, suradnji s Crvenom jabukom, ostalim interesima i planovima te danima u Sedmoj
Otkuda ideja i inspiracija za pisanje slikovnice?
I dan danas rado pročitam razne priče za djecu te pogledam katkad neke crtane filmove. Ta sloboda kreativnosti iznova me fascinira i s vremena na vrijeme potakne na stvaranje. Mislim da jedan dio mene nije nikada odrastao, onaj zaneseni, koji nekad voli pobjeći, propitkivati, rastavljati i sastavljati. Na tome sam zahvalan. U struci već nekoliko godina radim s djecom i adolescentima pa me sigurno i to približilo svijetu maštanja – nerijetko osmišljavam vježbe i zadatke za radionice. Djetinjstvo mi je predivno životno razdoblje i izvor snage za brojne izazove i volio bih da je tako svakome. Ako moja slikovnica nekome uljepša večer, sve se isplatilo.
Jeste li se oduvijek htjeli baviti pisanjem?
Oduvijek sam volio pisati sastavke, čitati lektire i sl. Mama mi predaje dramu i kazalište na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tata je autor nekoliko filmova pa sam odrastao u okruženju stvaranja i pisanja. Nije mi se nikada ništa nametalo, ali me se poticalo, savjetovalo i hrabrilo kada sam pokazivao interes.
Zašto ste odabrali baš vrapčića za glavnog lika i zašto ime Popi?
Vrapčići su, barem naizgled, krhka, simpatična stvorenja. Nisam sreo osobu kojoj vrapčići izazivaju neugodne emocije. Nenametljivi su, a u ovoj priči žele se probiti u glazbenom svijetu u kojem vlada nepotizam i dominiraju golubovi, što stvara zanimljivu situaciju. Zašto se Popi zove Popi, ipak dragim čitateljima još neko vrijeme neću otkriti, već iskoristiti priliku i reći da se odgovor nalazi na prvim stranicama slikovnice, koju mogu pronaći u knjižarama. 😊
Rej sa suradnicima na predstavljanju slikovnice u emisiji Dobro jutro, Hrvatska
Slikovnica prati Popijeve zgode kroz Zagreb, Dalmaciju, Alpe sve do Pariza, a popraćena je QR kodovima koji vode do pjesme na Youtubeu. Kako ste se odlučili na uglazbljivanje priče?
Rekao bih da je slikovnica zanimljiva iz tri razloga: razvojnog jer promovira vrijednosti ustrajnosti, tolerancije na frustraciju i različitost, osjećaj pripadnosti i kreativnosti. Zatim, iz edukativnog jer poučava najmlađe o materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini grada Zagreba i Republike Hrvatske. Naravno, i iz umjetničkog zbog prekrasnih ilustracija moje prijateljice Lucije Škevin i pjesama koje sam napisao i uglazbio zajedno s prijateljem Markom Javorskim. Razmišljao sam u jednom trenutku staviti QR kodove vezano uz navedeni edukativni dio, ali predomislio sam se i odlučio iskoristiti ih i dati slikovnici jednu novu dimenziju – glazbenu, čime postaje inovativna. Skeniranjem QR kodova uz pomoć kamere ili aplikacije pjesmice mogu svirati u pozadini dok se čita priča ili potpuno nevezano od same slikovnice.
Imate li u planu još slikovnica ili neki drugi spisateljski projekt?
Imam nekoliko ideja, ali puno toga ovisi o financijskom aspektu. Zbog slikovnice otvorio sam i obrt za izdavanje knjiga kako bih prvenstveno ovisio o sebi. Nadam se da će ljudi prepoznati trud te podržati i dalje projekt kako bi se ova lijepa priča nastavila. U Hrvatskoj se nije lako baviti ovim zanimanjem, ali idem mjesec po mjesec pa ćemo vidjeti. Za sada sam dobio predivne komentare i podršku, što mi daje vjetar u leđa.
Kako je Sedma utjecala na to kakva ste danas osoba?
Sedma je moj drugi dom. U njoj sam sazrio kao osoba, ona me je oblikovala. U tom životnom periodu, kao mnogi, tražio sam se, imao brojne školske i privatne izazove, borio sam se i trudio. Sedma je to uvijek prepoznala. S brojnim profesorima sam u kontaktu, što je jedna od prednosti modernog svijeta. Neke profesore dugo nisam vidio pa ako ovo čitaju i sjećaju me se, htio bih im reći hvala.
Što Vam je posebno ostalo u sjećanju iz tih dana?
Posebno mi je ostao u sjećanju odlazak u Dubrovnik 2017. s dragom profesoricom Kuhar nakon dobivene nagrade The ISABS Future Scientist te gala večer s nekoliko dobitnika Nobelove nagrade. I danas mi je teško osvijestiti u kakvom sam društvu bio tih dana. Čast mi je bila predstavljati Hrvatsku u Europskom parlamentu mladih 2016. pred 300 ljudi iz različitih država. Tad još nisam znao vezati kravatu, ali nisu znali ni profesori pa su mi kravatu vezale Njemice na ulazu u Parlament. Tako su je jako stisnule da sam se skoro srušio dok sam došao na red za govor. Sada pazim na zdravlje pa sam naučio vezati kravatu, ha, ha. Glumio sam u nekoliko božićnih predstava, sudjelovao u raznim projektima, redovito gostovao na Radio Mariji kod drage profesorice Arbanas, natjecao se na sportskim natjecanjima. Sedma jednostavno ima širinu i nadam se da će to sačuvati.
Lijevo: Na ISABS konferenciji u Dubrovniku s profesoricom Vlatkom Kuhar, desno: Na predstavljanju nagrađenog rada u Ministarstvu znanosti i obrazovanja
Zašto ste studirali psihologiju, kako Vam je bilo tijekom studija?
U srednjoj školi, pogotovo zadnja dva razreda, imao sam zaista odlične ocjene i nije mi bilo problem učiti različite predmete, ali nigdje se nisam vidio baš 100%. Volio sam kemiju, hrvatski jezik, povijest, geografiju, tjelesni, glazbenu umjetnost. U dogovoru s mamom odlučio sam otići u Psihološki centar Sever na profesionalnu orijentaciju i tamo mi je rečeno kako je psihologija idealan studij za mene. Kasnije sam kao potvrdu toga dobio Rektorovu nagradu. Život stvarno piše interesantne scenarije pa sam tako na diplomskom studiju došao na praksu u Psihološki centar Sever, u kojem sada i radim u sklopu vježbeničkog staža.
Kao student psihologije, dobio je i Rektorovu nagradu
Postoji li neko područje psihologije koje Vas posebno privlači i kojim biste se htjeli baviti?
Klinička psihologija, nedvojbeno. Najkonkretnija je i najviše me ispunjava.
Pišete i glazbene tekstove. Otkuda crpite inspiraciju?
Pišem glazbene tekstove i poeziju desetak godina i to mi je velika ljubav. Inspiraciju crpim iz vlastitog iskustva i iz iskustva bliskih osoba. Pisanje pjesama bilo mi je zaštitni faktor u brojnim fazama odrastanja, svojevrsna terapija. Zna se dogoditi da pišem sedam, osam sati bez prestanka, ali i da mjesec dana ništa ne napišem. Zna biti i frustrirajuće kada papir ostane gol, ali i sam pokušaj bude uvijek više pozitivan nego negativan, bude lječidben. Može se naslutiti kako češće pišem kada sam tužan, zabrinut. Još uvijek zavisim od raspoloženja, možda će se to promijeniti. Imam i pjesme koje su nastale u nešto sretnijem raspoloženju, ali su rjeđe. To je kod mene začarani krug jer kada sam tužan mogu više stvarati pa postanem sretan zbog toga, a kada sam sretan, postanem tužan jer ne stvaram. Sve u svemu, ono loše što se ponekad dogodi koristim kao tintu, gorivo.
S kojim izvođačima surađujete i hoćemo li uskoro moći čuti neku Vašu novu pjesmu?
Ogromna mi je čast što je jedan od najvećih bendova s ovih prostora, Crvena jabuka, uzela moju pjesmu za svoj novi album koji će izaći u lipnju. Pjesma se zove “Košulja od boli” i jako sam uzbuđen jer je to moja prva pjesma koja će izaći na nešto veću pozornicu. Velika zahvala ide i Srđanu Sekuloviću Skansiju koji je prvi prepoznao moj rad i uglazbio nekoliko tekstova.
Pišete glazbene tekstove i za ovogodišnje natjecatelje The Voicea. Kako je došlo do te suradnje?
Tako je. Zapazio sam pjevačicu Nensi Mitrović tijekom Voicea, obratio sam joj se i pjesma joj se svidjela. Trenutno smo u procesu snimanja. Pjesma bi također trebala izaći u lipnju. To je tako, čekate tri, četiri godine za jednu pjesmu i onda izađu dvije u kratkom periodu. Još snimam tri pjesme s nekim pjevačima iz Voicea, ali i izvan njega, no s obzirom na to koliko je to dinamičan i promjenjiv svijet, ne bih puno informacija iznosio dok to ne bude u potpunosti gotov projekt.
Jedna od natjecateljica The Voicea 2015. godine je naša bivša učenica Antonela Đinđić. Planirate li suradnju i s njom?
Jednom smo bili u kontaktu, ali nismo ostvarili suradnju. To ne znači da nećemo. Ne treba nikome zatvarati vrata ni sve doživljavati osobno, pogotovo ne u svijetu umjetnosti.
Kako komentirate ovogodišnju Doru i Eurosong te fenomen Baby Lasagne? Što općenito mislite o tom natjecanju?
To je fenomen, čak ni sport nije toliko ujedinio Hrvate kao ovogodišnji Eurosong. Jako mi je žao što nismo pobijedili jer mislim da su se nevjerojatno posložile okolnosti, ali očito ne u potpunosti. Odličan izvođač, pjesma i scenski nastup. Ako se ponašaš kao pobjednik, ljudi te doživljavaju pobjednikom i pobjednik si, ne treba ti trofej. Mislim da Eurosong ima prostora za napredak.
Čime se još bavite u slobodno vrijeme?
Tijekom studiranja bio sam kapetan sveučilišnog odbojkaškog tima, a sada treniram jednu odbojkašku ekipu. Cijeli život bavim se sportom, ostvario sam status kategoriziranog sportaša. Vježbam redovito doma od svoje 12. godine i u zadnje vrijeme pokušavam što više trčati. To mi je najbolji odgovor na stresne dane. Zimi volim otići na skijanje te sam nedavno počeo i podučavati. Zadnjih godina skromno proučavam agronomiju pa kad uhvatim vremena po svojoj zemlji u okolici Zadra kopam i sadim. To me baš opušta. Obitelj se šali da sam ozbiljno ostario jer poprimam obrazac ponašanja svog pradjeda. Kopam i volim odspavati nakon ručka, kad se ukaže prilika, ha, ha. Naravno, volim i izaći s prijateljima, pogledati dobar film ili seriju.
Želio bih na kraju zahvaliti na pozivu kojem sam se zaista rado odazvao te bih htio poručiti mladima da ne odustaju od snova i, kako bi moj vrapčić u slikovnici rekao: “Katkad je dovoljno da samo jedna osoba vjeruje u vaše snove, to ste vi!” Samo strpljivo.
