Nije sretan tko puno ima, nego tko malo traži i treba

Petar Pereža novinar je i voditelj Nove TV. Iako su njegovi prvi javni nastupi započeli u Župi svetog Kaja u Solinu, novinarska profesija odvela ga je u glavni grad Hrvatske. Nekada je djelovao na radijskom području, a danas je prepoznatljivo lice Dnevnika Nove TV, gdje se zna naći čak i u situacijama da odjavljuje emisiju u mraku. Otkrijte više o njegovom radu i djelovanju te kako reagira kada je nenajavljeno suočen sa svojim starim tekstovima iz studentskog lista

Sa 16 godina postali ste honorarni suradnik, a već s nepunih 18 samostalni urednik i voditelj na Radio Dalmaciji u Splitu. Koliko Vam je tada to značilo kao mladom čovjeku koji tek započinje svoju karijeru?

To mi je značilo puno. Doslovno ostvarenje sna jer je tada radio bio stvarno zanimljiv. Bio je to najbrži medij, a još kao dijete oduvijek me zanimalo što se krije iza te čarobne kutije. Htio sam upoznati proces nastajanja i vrlo brzo sam sve to svladao. Velik mi je kompliment što sam tako mlad i u tako kratkom periodu mogao zadobiti povjerenje.

Što pamtite od tada i što Vam nedostaje?

Sjajna ekipa, od kojih neki i dandanas tamo rade. Većina je, nažalost, otišla u druge vode. Neki su promijenili medij. Najviše pamtim ljude i dobru glazbu tog vremena na Radio Dalmaciji. Glazba mi je bila najdraža, kao i kontakt program kojeg više nema. Sada je sve formatirano. Prije smo imali i pozdrave, glazbene želje, top liste. Puno smo se družili. Bilo bi nas više u smjeni pa bi kasnije uslijedilo druženje i zajedništvo. Svi smo bili mladi i nadobudni, pa smo na tom našem mladenačkom elanu dizali taj radio.

Koje su se emisije znale pronaći na Radio Dalmaciji?

Vodio sam Hrvatskih top 20, dnevni program. Tijekom ljeta znao sam uskakati i u redovan program, ne samo u informativan. Među mladima bile su popularne emisije Signali u noći i Želina vesela lista. Mislim da se i dandanas ljudi sjećaju toga. Subotom je bila emisija koju je vodila kolegica Jasna Damjanović, Glazba sa šufita. Signali u noći bili su broj 1. I glazbene želje, naravno. Zvijezde radija tada su bili pokojni Dejan Šokota - Šok te kolegica Edita Lučić.

Od rane dobi u interesu Vam je novinarstvo. Kako to da ste ipak odabrali studirati ekonomiju u Splitu?

To je bilo usput. Nisam razmišljao puno o tome čime ću se konkretno baviti. Ekonomija mi je otvarala mogućnost širokog raspona poslova. To mi je uz radio dobro došlo.

“Naime, prvog dana Korizme, kada je više od polovice ´prvaša´ već prestalo biti brucošima, Severina je u ´Metro-polisa´ (doduše nakratko) pokazala svoje atribute, na radost (ili žalost) muškog dijela publike. Međutim, nitko od organizatora nije se udostojio pozvati nekog od profesora i asistenata, koji su u dobra stara vremena bili itekako ´na tapetu´ među studentima.” Prepoznajete li ove riječi?

To je nešto iz studentskog lista. Iz Feniksa možda. Ha ha ha. Tamo sam također završio slučajno. Tadašnji dekan i profesori koji su bili na čelu Ekonomskog fakulteta zamolili su nas nekolicinu studenata koji smo imali iskustva s medijima da ponovno oživimo stari studentski list koji se zvao Feniks. To je bio nastavak tradicije, ali osuvremenjeno. Dobili smo odriješene ruke i uživali smo.

Na Dnevniku Nove TV od samih ste početaka te televizije. Kako je izgledao početak emitiranja i razlikuje li se u odnosu na današnji Dnevnik Nove TV?

Bilo je jako stresno. Očekivanja su bila ogromna, barem s naše strane. Ne toliko od gledatelja jer smo imali mizerne podatke što se tiče gledanosti, ali imali smo velike nade i veliku ambiciju da budemo najbolji i najgledaniji. Radili smo to na jedan drugačiji način u odnosu na nacionalnu televiziju tada. Već nakon tri godine postigli smo ono što smo priželjkivali, a to je da budemo najgledanija informativna emisija u Hrvatskoj.

Započeli ste voditi Dnevnik s Marijom Miholjek, ali kasnije ste češće s Rominom Knežić. Kako to da je došlo do zamjene?

Drugi voditeljski par bili su Saša Kopljar i Mirjana Hrga. Mirjana je nakon dvije godine preuzela vlastite projekte, a umjesto nje došla je kolegica Romina Knežić s Radio Rijeke. Najviše smo se radi generacijske poveznice zamijenili. Romina i ja od tada smo praktički nerazdvojni. No, zna se dogoditi da odradim zajedničku smjenu s Marijom. Svake godine veselim se kada zajedno vodimo koncert Zaklade Ana Rukavina Želim život - već oko osam godina Marija i ja smo voditeljski par u studiju.

Što za Vas znači biti dijelom takvih akcija?

Velika čast i ponos jer je to tradicija od 2006. godine. Nova TV i Zaklada Ana Rukavina organiziraju taj koncert. To je sjećanje na pokojnu Anu, ali i velika prilika za sve koji su u sličnoj situaciji. Zaklada je spasila preko 180 života svojim angažmanom. Postali smo vodeća zemlja u svjetskim okvirima po broju upisanih u registar u odnosu na broj stanovnika. To je zasluga Zaklade. Koliko mi možemo pomoći s naše strane, pomognemo. Ljudi se senzibiliziraju i nesebično poklone poziv ili donaciju. Nadam se da će tako biti i ove godine.

Događaju li Vam se gafovi pred kamerama? Pamtite li neki posebno?

Moram priznati da rijetko. Zaista, nije to da smo savršeni i nepogrešivi, nego se pripremamo za svaku emisiju koja ide uživo. Više je bilo tehničkih poteškoća. Dogodi se. Otkaže tehnika, ugasi se mikrofon, nestane nam rasvjete u studiju. Jednom smo najavljivali paljenje adventske svijeće na Zrinjevcu i u tom trenutku kada smo rekli “evo sad će se upaliti svijeća” nama se u studiju ugasilo svjetlo. U mraku smo odjavili emisiju. Pamtim te trenutke kada te uhvati smijeh, možda i na nekim mjestima gdje gledatelji ne razumiju zašto se smijemo, ali dogodi se jer je to stresan posao pa čovjek reagira i smijehom na te stresne situacije.

Ne skrivate koliko Vam je vjera važna u životu, još od malih nogu. Što za Vas znači sudjelovanje u Antunovskim hodovima mladih i Duhovno duhovitim večerima na Svetom Duhu?

Kad god mi to prilike, radne i obiteljske obveze dopuštaju, smatram sebe dijelom župe na Svetom Duhu. Sveti Ante inače je moj omiljeni svetac još od malih nogu, tako da mu na taj način odajem počast. U župi u kojoj sam odrastao bio sam aktivan kao ministrant i kao crkveni čitač, to su mi prvi javni nastupi.

Kako najradije volite provoditi vrijeme sa sinovima Šimunom i Tomom te suprugom Moranom?

Uglavnom gledajući filmove, no odlazak na svetu misu je broj jedan. Volimo šetnje šumom, ali naravno i morske radosti.

Imate li neki neostvareni san?

Za sada nemam. Živim svoj život ispunjen i zadovoljan. Nije sretan tko puno ima, nego tko malo traži i treba.

Često nailazimo na dezinformacije i senzacionalističke naslove koji mogu negativno utjecati na mentalno zdravlje mladih. Kako se mladi mogu zaštititi od takvih sadržaja?

Mladi bi prije svega trebali naučiti razlikovati istinu od laži, birati što gledaju i gdje se informiraju. Sama riječ mediji je širok pojam pod koji su se počele svrstavati privatne objave na društvenim mrežama, a svatko danas može napisati što hoće. Mislim da su ipak “stari” mediji poput televizije, radija, portala još uvijek institucije kojima se može vjerovati u današnje vrijeme.

Postoji li neka vijest o kojoj Vam je bilo teško izvijestiti javnost?

Uvijek mi je teško govoriti o ljudskim patnjama. Pogotovo kada pate djeca. Kada su nekakvi zločini ili prirodne nepogode u kojima se pronađu djeca, baš mi bude teško. Uz svo životno i profesionalno iskustvo, teško mogu isključiti vlastite osjećaje.

Što biste poručili mladima koji se žele okušati u radu na području medija?

Nek se okušaju! Vidjet će kamo će ih to sve odvesti. Možda se jednostavno sve demistificira i odluče da to nije za njih, a možda se pronađu. Uvijek nam treba sposobnih, vrijednih mladih ljudi da gledateljima, slušateljima, čitateljima u pravo vrijeme donesu pravu, vjerodostojnu, istinitu i korisnu informaciju!