Intervju sa spisateljicom Mašom Kolanović

Maša Kolanović spisateljica je i profesorica na Odsjeku za kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je nekoliko književnih djela, među kojima se ističu roman Sloboština Barbie i zbirka kratkih priča Poštovani kukci i druge jezive priče. U intervjuu nam je opisala svoj rad i iskustvo života u inozemstvu, podijelila svoje prve spisateljske korake; otkrila što je inspirira, koje vrijednosti želi prenijeti svojim djelima te što bi savjetovala mladima

Kako biste opisali svoje učeničke i studentske dane?

Spadam u generaciju čije su djetinjstvo i mladost obilježili rat i iskustvo tranzicije. Raspao se jedan sustav i pred našim očima gradio novi. U ranoj mladosti, još neizgrađene političke svijesti, ti su događaji za moju generaciju bili traumatični i neizbježni pa smo kreirali vlastite kreativne načine kako se nositi s njima. Kasnije, posebice na fakultetu počela sam sve više propitivati to vrijeme. No, unatoč tom specifičnom kontekstu, moji su učenički i studentski dani bili donekle tipični za osobu te dobi: važna su mi bila prijateljstva i igranje, kasnije, posebice muzika i alternativna scena kulture u koju sam zakoračila dosta rano. Zapravo sve to mi je i dalje itekako važno. Samo se igra transformirala u kreativnost i više je obaveza i odgovornosti u svakom pogledu.

Zašto ste se odlučili za studij kroatistike i komparativne književnosti?

U srednjoj školi književnost je bila moje sigurno, ali isto tako i uzbudljivo mjesto. To je naprosto bio medij gdje sam se osjećala najviše svoja, a kad malo bolje promislim i jedino svoja. Veliku podršku u tome mi je pružila moja razrednica, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u IV. gimnaziji, Vesna Mihelčić. Čitanje i rasprava o književnosti su s jedne strane bili nešto u čemu sam dobro plivala, ali su mi uvijek predstavljali i dovoljno izazova. Istovremeno predivna i čudovišna je bila spoznaja koliko je velik svijet književnosti i koliko novih književnih svjetova tek trebam otkriti. Ta uzbuđenost i frustracija koji su se pleli oko književnosti rezultirali su time da tome posvetim svoj profesionalni život. Kada sam išla na prijemni za faks, to su bile moje prve i jedine opcije.

Opišite nam svoje prve spisateljske korake.

Pisati sam počela već u osnovnoj školi, a u srednjoj sam objavljivala i svoje prve pjesme po srednjoškolskim časopisima. Vjerujem da puno srednjoškolaca nešto piše, bez obzira objavljuju li to ili ne. Kad si tako mlad, bitno ti je samo izraziti svoje osjećaje koji ključaju u tebi. I iz tog mjesta su proizašli moji prvi književni koraci. Kad sam upisala studij, počela sam s kritikom i sramom gledati na te svoje prve radove jer tad sam počela upoznavati puno veće dimenzije književnosti naspram koje ti tvoj vlastiti rad djeluje tako beznačajno. Iako danas kad gledam na te tekstove, možda bolje prihvaćam sebe i uviđam konstantu da pisanje kod mene proizlazi iz tog snažnog osjećaja koji mi ne da mira dok ga ne stavim na papir.

Kako Vam je bilo studirati u inozemstvu?

U inozemstvu sam nakon samog studija provela dosta vremena na istraživačkim stipendijama koje su bez zadrške mogu reći najbolje što mi se dogodilo u mom profesionalnom životu. Neprocjenjivo je iskustvo boraviti i usavršavati se negdje izvan svoje matične sredine. U takvoj prilici čovjek može bolje procijeniti i smjestiti sebe i svoj rad u širi kontekst kao što može bolje uvidjeti dobre i loše strane vlastite sredine, inspirirati se nečim novim… Najdragocjeniji su pak susreti s inozemnim kolegama i optimizam koji nerijetko prati takvu suradnju što je barem bilo moje iskustvo, posebice kad je riječ o američkim sveučilištima. Mislim da za mlade ljude nema bolje stvari nego da iskoristite priliku provesti neko vrijeme izvan svoje matične sredine pa se onda bogatiji, s novim iskustvima i uvidima, vratiti doma.

Profesorica ste na fakultetu. Kako Vam je raditi sa studentima?

Rad na fakultetu je vrlo zahtjevan i specifičan. Priprema za nastavu i istraživanje nemaju granica pa često radim i kad se većina ljudi odmara. Sa studentima mi je jako lijepo raditi jer su oni u startu zainteresirani za studij koji upisuju ili barem većinom jesu. Nastava je pozornica na kojoj ovjeravam vlastite uvide, a književnost nudi neograničen prostor za vježbanje slobode, kreativnosti, kritičnosti i demokratičnosti.

Što za Vas znače nagrade? Koja Vam je nagrada najvažnija i zašto?

Iako se previše ne zanosim nagradama, bilo mi ih je drago primiti. Nagrade su svakako lijepo priznanje za rad koje k tome bace svjetlo pozornosti na knjigu. Osobno mi je najvažnija nagrada koju sam primila nagrada Libar za vajk – publike Sajma knjige u Puli jer su mi je dodijelili čitatelji.

Jeste li ikada pomislili odustati od pisanja? Što Vas motivira da nastavite?

Zapravo se svaki put iznova odlučujem za pisanje, a odustajanje je ''normalno'' stanje stvari. Najteže je naći vrijeme za pisanje, posebice uslijed zahtjevnih obaveza posla koji je u mom slučaju znanstveno proučavanje i predavanje književnosti na fakultetu. Dug koji osjećam prema drugim piscima ponekad zaguši moje vlastito pisanje do kojeg se onda moram probiti, a za vrijeme posvećeno tome se moram izboriti. Motivira me ponajprije zadovoljstvo koje osjećam dok pišem, a odmah zatim čitatelji koji osjećaju i vole to što pišem.

Koliko autobiografskih elemenata možemo pronaći u Vašim djelima? Što Vas potiče na to?

Autobiografija je uvijek latentno prisutna pa čak i kad nije eksplicitno naglašena, kao što je i fikcija uvijek upisana u svaku autobiografsku referencu. Teško je izaći iz vlastite glave i iskustva, ali u pisanju to se iskustvo transformira i deformira, ponekad i otima u nepredviđenom smjeru što sve spada u uzbudljiv kreativan proces stvaranja.

Postoji li neki autor ili književno djelo koje smatrate uzorom i koje je utjecalo na Vaše umijeće?

Svaka knjiga koja me oduševi u meni budi iskru zavisti i osjećaj da bih i ja htjela postići nešto slično. Zapravo je to prije divljenje koje je toliko intenzivno da ga tumačim kao zavist ☺. Puno je izvrsnih djela, ali neka vam uđu pod kožu nekim neobjašnjivim putem kao što je u mom slučaju spisateljica Dubravka Ugrešić čijem se intelektu i lucidnosti uvijek iznova divim.

Kako Vaša kći reagira na Vaše zanimanje?

Moja kći je od malena uključena u moj književni život. Vodim je na predstavljanja i književne tribine kada god sam u mogućnosti, a kroz susrete s ljudima tim povodom i ona uviđa kako je ljubav prema književnosti nešto posebno.

Fotografija: Anto Magzan

U zbirci Poštovani kukci i druge jezive priče kritizirate suvremeno potrošačko društvo. Što Vas je potaknulo na pisanje o tome?

Upravo zbog onih promjena o kojima sam govorila u prvome pitanju, uznapredovala potrošnja i sve što je došlo s njom je nešto što je mojoj generaciji došlo kao novost. A to sve što je došlo s njom ne smatram dobrim u vrijednosnom i moralnom smislu. Mislim da nas takav stil života i vrijednosti koje promovira udaljuju od ljudskosti, empatije i solidarnosti i često pretvara u narcisoidne, površne i sebične jedinke. Ta me tema zaokuplja i u mom istraživanju i mislim da književnost o tome može puno toga reći što će nas navesti da se zapitamo i propitamo svakodnevicu u kojoj živimo.

Sami ste ilustrirali spomenutu zbirku. Kako ste se odlučili na to?

Volim se likovno izražavati, a svoj tekst nerijetko zamišljam kroz slike. I sama volim knjige koje su ilustrirane i žao mi je što ih nema više.

Što biste savjetovali mladima, a pogotovo onima koji žele započeti svoj spisateljski put?

Znam da se mladi danas susreću s brojnim izazovima koji ih često nadilaze. Moja generacija je imala rat i poraće, a današnji izazov za mlade vidim u bučnoj i relativizirajućoj kakofoniji svijeta u kojoj se lako izgubiti i potonuti. Mislim da je zbog toga važno njegovati svoj unutrašnji svijet i napraviti odmak od te buke, posebice društvenih mreža. Čitanje je jedan put u takvo poniranje, ono se odvija u miru i samoći, polagano je i nije uvijek lako, za njega nećemo dobiti instant lajk i sl. Ali su dugoročni plodovi koje dobijemo čitanjem vrijedni toga: uvidi u druge svjetove i perspektive, složenost ljudi i svijeta, veću refleksivnost i spoznajnu širinu da nabrojim samo neke. A osobito oni koji žele pisati, trebaju znati da nema dobrog pisanja bez čitanja.

Naslovna fotografija: Neja Markičević/Cropix