Marko Šapina naš je bivši učenik o kojem smo pisali 2018., netom nakon što je upisao studij kroatistike i turkologije. Tijekom četiri godine u Sedmoj istaknuo se kao redoviti član Uredničkog vijeća školskog lista, predsjednik Vijeća učenika i suurednik Facebook stranice. Sudjelovao je u mnogim školskim projektima i aktivnostima. Zanimalo nas je gdje je trenutno i čime se bavi
Što se promijenilo od 2018. kada smo te intervjuirali nakon tek nekoliko mjeseci provedenih na fakultetu?
Pa, promijenilo se mnogo toga. Korona nam je svima na neki način utjecala na život. Mene je zatekla na studentskoj razmjeni Erasmus u, pogađate, Turskoj. Nakon dvije godine studija kroatistike i turkologije odlučio sam iskoristiti pogodnosti ugovorā koje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ima sa stranim sveučilištima pa sam jedan semestar proveo u Eskişehiru, studentskom gradiću (ima milijun stanovnika, ali je za Tursku, državu s 85 milijuna, ipak samo gradić) u zapadnoj Anadoliji. Po povratku u Zagreb završio sam preddiplomski i odlučio diplomski upisati u Turskoj.
Dobitnik si nagrade Franjo Marković za zapažene znanstvene i stručne rezultate u Klubu studenata turkologije. Čime se za vrijeme studiranja najviše ponosiš?
Kao i u srednjoj školi, tako se ni na faksu nisam želio ograničiti samo onime što se mora odraditi. Izvannastavne aktivnosti pomažu nam da implementiramo naučeno i razvijamo se izvan okvira propisanih kurikulumom i silabusom. Klub studenata turkologije oživio sam s nekoliko kolega na prvoj godini studija, osluškivali smo želje kolega i aktivnosti organizirali kako bismo proširili i primijenili formalna znanja. Ponosim se svime što sam u Klubu napravio: govornim radionicama s turskim studentima na razmjeni u Zagrebu, izložbama, prevoditeljskim radionicama i sl. Ipak, posebno mi je drago što sam u rujnu 2019. uspio organizirati i realizirati desetodnevno studijsko putovanje u Istanbul za 45 kolega te u svibnju 2021. regionalnu studentsku konferenciju, prvu takve vrste, koja je okupila studente turkologije s pet sveučilišta u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.
Prošle godine upisao si diplomski studij političkih znanosti i međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Istanbulu. Kako si se odlučio na taj korak?
Posljednjih nekoliko desetljeća osviještena je važnost interdisciplinarnosti, a i meni se čini da je upravo povezivanje više grana i znanosti ključno za vršenje pravilnih analiza i donošenje ispravnih zaključaka. Međunarodni odnosi interdisciplinarna su znanost koja podrazumijeva poznavanje političke znanosti, sociologije, povijesti, geografije, diplomacije, ekonomije, (međunarodnog) prava, etnologije, antropologije... U skladu s mojim interesima, nakon stečenih filoloških i kulturološko-civilizacijskih znanja na zagrebačkom studiju turkologije, studij međunarodnih odnosa činio mi se kao logičan nastavak.
U čemu se razlikuje studiranje u Hrvatskoj i Turskoj?
Kako se već bilo koja dva fakulteta u Zagrebu mogu razlikovati jedan od drugoga, tako se razlikuje i studij u Turskoj od onoga u Hrvatskoj. Sličnosti je, pogotovo na preddiplomskoj razini, podosta, a razlike su uočljivije na diplomskoj razini gdje je u Turskoj malo onih koji nastavljaju studij pa su i grupe puno manje, koherentnije. Više se inzistira čitanju, raspravama, povezivanju i pisanju članaka, nego na provjeravanju napamet naučenih činjenica. Osim toga, Turska ima preko osam milijuna studenata i preko 150 sveučilišta, organiziranih na američki način, u kampuse pa postoje i razlike koje proizlaze iz tih činjenica.
Prošle godine izašla je tvoja knjiga „Malene pjesme srca moga – Izbor iz hrvatske i turske poezije“ u kojoj si preveo izabrane hrvatske i turske pjesme. Što te nagnalo na to?
Koliko se god turski romani proteklih godina, pogotovo nakon početka prikazivanja turskih serija i dodjele Nobelove nagrade Orhanu Pamuku, prevode sve više i češće (u zadnjih 20 godina prevedeno ih je 80-ak), toliko je poezija zapostavljena. Ni hrvatska poezija nije puno prevođena u Turskoj pa sam odlučio sabrati poznate pjesme modernih hrvatskih i turskih pjesnika i prevesti ih. U tome me podržao g. Goran Beus Richembergh, predsjednik Hrvatsko-turske udruge prijateljstva koja je prošle godine izdala knjigu. To je prvi izbor takve vrste u obje države, a koristan je i onima koji uče hrvatski/turski jer su sve pjesme i kratke biografije objavljene dvojezično.
Od ove godine zaposlen si u Konzulatu Republike Hrvatske u Istanbulu. Što taj posao obuhvaća i koliko si zadovoljan njime? Što ti predstavlja najveći izazov?
Republika Hrvatska u Republici Turskoj ima dva predstavništva: veleposlanstvo u glavnome gradu Ankari i generalni konzulat u najmnogoljudnijemu gradu Istanbulu. Kao gospodarsko središte, mjesto gdje se spajaju Europa i Azija i nalazi mnogo velikih kompanija, Istanbul je geopolitički od velikoga značaja. Posao u GK u jednom takvom gradu vrlo je dinamičan i raznovrstan, zahtijeva sposobnost prilagodbe, funkcioniranje u timu i inovativnost. Naravno da je uz sve to važno i pratiti zbivanja, poznavati materiju. Studentu međunarodnih odnosa svakako da ovo radno mjesto predstavlja neprocjenjivo iskustvo, ali i – možda i više nego neki drugo poslovi – nosi određene izazove.
Jesu li važnije ocjene ili aktivnosti van studija za kasnije zaposlenje?
Nitko ne može reći da ocjene nisu važne, one nam – iako možda uvijek ne oslikavaju pravo znanje i brojke ne mogu dati precizan sud – izravno i neizravno utječu na dosta toga. O njima ovisi upis u srednju školu, važne su pri upisu na fakultet, kasnije pri doškolovanju, prijavi za stipendije, nagrade i sl. Ja u srednjoj školi nisam bio odličan đak, ali sam prilično rano shvatio koji studij želim upisati i znao koliki mi je prosjek ocjena dovoljan za upad. Na nastavi sam, kako u srednjoj, tako i na faksu, dobio određene temelje koje sam kasnije nadograđivao na izvannastavnim aktivnostima. One su mi pružile mogućnost razvijanja u smjeru koji želim i stjecanju znanjā i iskustava koja sam mislio da su mi potrebna. Tako da, sve je to važno, treba pronaći pravilan omjer i imati potporu, kako obitelji i prijatelja, tako i profesora. Kod mene se sve posložilo.
Čemu se nadaš u daljnjoj karijeri?
Eh, to je teško reći. Nadam se da ću uvijek moći raditi ono što me zanima i ono što želim, da će mi posao omogućiti nekakvu prosječnu egzistenciju, da mi neće dosaditi napredovati i učiti i, naravno, da ću znati kada stati.
