Goran Navojec dobro je poznato lice hrvatskoj publici, ali i šire. Možemo ga gledati u različitim filmskim ulogama, a čak i kad uzmemo predah od filma – u reklamama. Iako intervju nismo dogovorili u njegovom voljenom Bjelovaru, već centru Zagreba, kava koju smo popili bila je izvrsna. Osim što odlično glumi, Goran unosi vedrinu u svaki prostor u kojem se nađe, stasom je ugodan oku, a glasom se izražava elokventno i jasno. Nadamo se da ćete malo bolje upoznati velikog Gorana
Jedan ste od najpoznatijih hrvatskih glumaca. Jeste li se oduvijek željeli baviti time?
Osim što sam jedno vrijeme htio biti astronaut, ronilac, pilot, mehaničar - u principu da, od ranih dana.
Već tri desetljeća pojavljujete se u filmskim, kazališnim, reklamnim, ali i pjevačkim ulogama. Što Vam je ipak najdraže od toga?
Ne mogu napraviti razliku između filma i kazališta, a ako je serija dobra i nju bih isto stavio u tu kategoriju. Raditi dobru predstavu i raditi dobar film, to mi je nekako najdraže. Volim glazbu. Volim pjevati i svirati, ali ovo volim više.
Kako pamtite školske dane, Bjelovar i što Vam od tada najviše nedostaje?
Jako lijepo pamtim svoje djetinjstvo. Od otprilike 1977. godine, kada sam krenuo u osnovnu školu pa do negdje 1989., bile su formativne godine osnovne i srednje škole. Zaista su bile predivne. Bilo je lijepo odrastati u jednom manjem gradu koji je ipak urbana sredina. Danas imam sina koji ima 15 godina pa vidim kako je njemu u Zagrebu. Lijepo mu je, ali nekako mislim da je ono bilo doba kada su ljudi bili manje opterećeni uspjehom, a djeca se međusobno nisu uspoređivala. Od srca bih svoje djetinjstvo preporučio svakome. I onome tko me voli i tko me ne voli poželio bih to.
U mladosti bili ste rukometni pivot. Što kažete na ovogodišnji plasman naših rukometaša? Što vam je draže, rukomet ili nogomet?
Našu reprezentaciju u svakom sportu pratim i podržavam. Želim im sve najbolje. Svaki sportski put sličan je umjetničkom putu. Uloži se sve, nekad sve upali i bude super, a nekad ne bude baš sve super. Rukomet mi je puno draži sport. I u rukometu ima svega, ali u sportu općenito ima previše love i politike. Nogomet je glavna sporedna stvar na svijetu, no implicira puno kriminogenih radnji i stvari. Mislim da su selekcije prerane. Više nitko ne dozvoljava djeci da se zabavljaju i treniraju nešto iz gušta. To su sve polukrive poruke po meni.
Tko je najviše utjecao na Vas kao glumca?
Mogu reći da su od starijih kolega, s kojima mi je imponiralo da stojim u kadru ili na sceni, to bili Ivo Gregurević, Ivica Vidović, Špiro Guberina, Danko Ljuština, Mustafa Nadarević. To su sve ljudi s kojima sam imao čast i priliku stajati na sceni ili snimati film ili seriju. Još iz bivše države krivci zašto sam upisao glumu su Bora Todorović, Pavle Vujisić, Bogdan Diklić. Nemojmo zaboraviti ni Borisa Dvornika.
Fotografija: Mrkomir se kulturno uzdiže/3. sezona serije
Naša mala klinika, Lud, zbunjen, normalan, Odmori se, zaslužio si, Horvatovi ili Mrkomir I. Koju seriju odabirete?
Još uvijek mi je nekako najdraža Odmori se, zaslužio si. Možda baš zbog kolega kojih više nema među nama. To su Vera Zima i Ivo Gregurević. To je stvarno bila jedna obiteljska situacija. Kako smo to prikazivali, slično smo i živjeli. Za to sam jako emotivno vezan. Kad sve to zajedno pogledam, najdraži mi je Mrkomir I jer ima jako puno potencijala. Kad bismo imali malo bolje budžete, mislim da bi puno naših serija bilo bolje. Imamo dobrih glumaca, režisera, scenarista, ali jednostavno u toliko kratkom roku moramo snimiti toliko materijala da se, naravno, to na kvaliteti osjeti.
Kaže se: “Nema malih uloga, ima samo malih honorara.” Koju biste ulogu izdvojili kao najdražu bez obzira na honorar?
Kad bi me netko zvao da glumim npr. u Kumu, i dalje bih dao sve novce koje bih trebao tamo zaraditi samo da nastupim u takvom projektu. Naravno da čovjek dođe u neke godine, ali kad si mlad uvijek kvalitetu pretpostavljaš financijama. Ako možeš birati, izabireš uloge za koje misliš da bi ti odgovarale, za koje misliš da su ti u tom trenutku važne. Gledaš koji režiser radi, koja će to ekipa biti. Zatim doneseš svoj sud hoćeš li se time pozabaviti ili nećeš, ali dođe obitelj, krediti i malo drukčije počneš razmišljati. Dolazim u neke godine gdje se opet mogu malo pozabaviti drugim stvarima.
Viđali smo Vas i u mnogobrojnim filmovima. Koju ulogu možda ne biste voljeli ponoviti?
Puno više uloga ima koje ne bih ponovio, nego koje bih. No, volio bih ponoviti svoju najkompleksniju ulogu načelnika Pere u filmu Visoka modna napetost Filipa Šovagovića.
Osvajali ste mnoge nagrade, a jedna od njih je i Zlatni studio ove godine za najbolju mušku ulogu u filmu Nakon ljeta. Kako se osjećate nakon toga što je baš Vas publika odabrala?
Lijep je osjećaj. Kada nagrade dodjeljuje struka, postoji žiri koji je sačinjen od profesionalnih ljudi, mojih kolega. Naravno da i to znači. No, ovo je ipak glas narodnih masa i to za mene ima jednu posebnu težinu i veličinu. Stvarno imaju izbora, a za mene su zvali, slali poruke itd. Njihov angažman je u pitanju pa mi je drago dobiti takvu nagradu.
Umjetnički ste direktor i utemeljitelj BOK festivala (Bjelovarski odjeci kazališta) koji uskoro počinje. Kako je do toga uopće došlo?
Do toga je došlo prije 24 godine. Ivo Gregurević i Vedran Mlikota već su bili direktori festivala pa sam i ja to želio. Gradonačelnica mog rodnog grada Bjelovara, Đurđa, došla je na ideju da napravimo nešto u Bjelovaru u tom smislu. Vrlo brzo se to uhvatilo među ljudima. Mislim da Bjelovar ima najviše kazališne publike po broju stanovnika. Puno karata se proda, rezultati su zapanjujući.
Koliko je pripreme i vremena uloženo za ovogodišnji festival? Stižu mnoga lica - oskarovci, regionalne zvijezde, svjetski umjetnici.
Jako puno truda je uloženo, imam super ljude koji sa mnom rade. Najveći teret podnesu moji kolege glumci. Mi smo festival koji ima program za djecu, ali i za odrasle. Mislim da podjele nema. Predstava je predstava, ako je dobra, dobra je, ako ne, nije. Treba jako puno truda i živaca da to sve bude kako treba.
Što možemo očekivati?
Očekujte sve najbolje!
“Refko i Čombe bacaju bombe” poznata je izjava iz serije Lud, zbunjen, normalan. Koju anegdotu pamtite sa snimanja te serije?
Ovo je sad jedan jako čudan odgovor. Cijelo to snimanje je jedna velika anegdota. Među svima koji su radili na tom projektu vladao je obiteljski pristup. Jako puno stvari je ušlo u seriju koje su nastale neposredno prije ili poslije snimanja. Jedan ugodan i divan projekt, koji je nažalost prestao kada nas je Mustafa napustio. Bez njega to ne bi imalo nikakvog smisla. Bilo je nekih pokušaja, ali to ne ide.
U showu Tvoje lice zvuči poznato uspjeli ste rasplakati mnoge dirljivom pričom o ljubavi nakon što je Stela Rade izvela pjesmu Edith Piaf u verziji Celine Dion. Kakav je osjećaj probuditi emocije u društvu i svijetu koji postaju sve ravnodušniji?
Prekrasan. Ono na čemu sam najzahvalniji Bogu, energiji, sudbini, kako tko voli, je to da gdje god dođem prva reakcija ljudi bude osmijeh. Vide me i nasmiješe se. S godinama sam počeo shvaćati da je to jedan veličanstven blagoslov. Što sam stariji, sve više cijenim taj osjećaj, budući da su vremena ovako luda, na svjetskom nivou, ali i među nama. Mislim da je to stvarno rijetkost i imam sreće da je reakcija ljudi na mene takva.
Kako sami kažete, oduvijek ste voljeli hranu. No, moram priznati da se na Vama to ne vidi, odijelo Vam odlično stoji. Kako održavate liniju?
Trudim se manje jesti nego što bih volio. Previše je moja prava mjera. Treba mi previše doživljaja, previše posla pa je takav slučaj i s prehranom.
Šarmantan, karizmatičan i humorističan - tako Vas često opisuju. Koliko volite biti u toj ulozi?
To nije uloga. Ili imaš ili nemaš. To su stvari koje se ne mogu naučiti. Nemaš uvijek živaca biti simpatičan prema ljudima. Moj osnovni gard je takav. Kad se susretnemo s drugim ljudskim bićem, treba raditi na tome da nam bude lijepo - ako se možemo nasmijati da se nasmijemo, ne znači da ne možemo zaplakati zajedno. No, nikad nisam volio previše ozbiljne tipove. Mislim da se oni prave tako ozbiljni, ali možda su jednostavno takvi.
Vjerujem da je očinska uloga zapravo najvažnija uloga koju imate. Kakav odnos imate sa sinom i što Vam je najdraže u očinskoj ulozi?
Najdraži dio je smijeh. I u obitelji nužno je održavati humoristične materijale. Obitelj je pojava koja je jako važna, ako je obitelj lijepa i sretna, sve je sretno. Na početku Ane Karenjine piše: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” To je definitivno točno. Potreban je trud i angažman da unutar obitelji stvari budu lijepe, što ljepše moguće. Ne treba je uzimati zdravo za gotovo.
Koliko je teško biti izložen medijima koji pomno prate korake Vašeg privatnog života?
To je isto stvar koja se nauči putem. Kada si mlad, to je stvar koja te fascinira. Navikneš se da ne moraš biti toliko narcisoidan da te to neprestano fascinira. Navikneš se. Postoje dva Gorana. Jedan za kuću i prijatelje, a drugi za posao koji ide na snimanja, daje intervjue. On služi da zarađuje.
Koji je najveći izazov ili prepreka s kojom ste se susreli u karijeri?
Hamlet. Htio sam odustati nekoliko puta, svaki put kada predstava krene težim tokom. To je jako kompleksna uloga jer je velik materijal u svakom pogledu. Prvu krizu osjetio sam na trećoj ili četvrtoj godini Akademije. Zatim Tri mušketira, igrao sam D’Artagnana. Pamtim to kao neki osjećaj gdje nisam bio siguran jesam li na pravom mjestu. To su pitanja koja zadiru u filozofiju osobnosti i dubinu kojoj sada možda nije mjesto. Nisam jedini glumac kojem se to dogodilo. Odjednom nestane tlo pod nogama i misliš si šta ja tu radim, a iza zastora je 500 ljudi koji su platili karte. Sumnja u samog sebe nije loša jer te održava budnim i pomaže u pronalasku rješenja da bi ono što radiš bilo kvalitetnije.
Možete li izdvojiti glumca ili redatelja s kojim Vam je posebno lijepo surađivati?
Jako mi je lijepo glumiti s mojim bratom, Bojanom Navojcem. On je fantastičan glumac i odličan partner. Od režisera to bi bio Filip Šovagović, a u kazalištu Paolo Magelli.
Što savjetujete mladima koji žele ući u svijet glume?
Dajte sve od sebe da upišete Akademiju. Davno su nam profesori govorili, naš posao može biti najljepši na svijetu, a može biti pravi pakao. Ovisi uspijete li naći posla ili ne. To je takvo zanimanje da ja s tridesetak godina iskustva ne bih znao dati nikome nikakav recept. Toliko faktora mora se poklopiti. Rad, talent, sreća. Probajte!
Naslovna fotografija: Nova TV promo
