Nova profesorica engleskog jezika, Lucija Gracin, entuzijastično je pristala na ovaj razgovor te nam otkrila kako nikad još nije bila intervjuirana za školski list. Priznala nam je da su neka pitanja bila dosta izazovna, ali da je jako uživala u razgovoru. Otkrila nam je više o svojim školskim danima, profesorskim iskustvima, aktivnostima kojima ispunjava slobodno vrijeme te dala nekoliko savjeta onima koji razmišljaju da se „bace“ u taj posao
Opišite nam ukratko kako je tekao Vaš obrazovni put?
Pohađala sam I. gimnaziju u Utrinama te nakon mature upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer engleski jezik i književnost te portugalski jezik i književnost. Nakon preddiplomskog studija opredijelila sam se za nastavnički smjer na engleskom i završila diplomski na oba smjera. Ubrzo nakon toga počela sam raditi u školi.
Kako su Vam prolazili učenički i studentski dani?
Učeničke dane pamtim kao jako lijepe, imala sam stvarno divnu razrednicu i super razred. Kad sam bila u srednjoj školi, to mi se činilo kao najsretnije razdoblje u životu. Pogotovo u prvom razredu, kad ti je sve novo, svi profesori, kolege u razredu… Zaista pamtim samo ono najljepše. Neke ružne stvari, ako su i bile, zaboravila sam. Pamtim najviše društvo i profesore kojima sam se divila. Da se mogu vratiti samo na jedan dan da opet sve to iskusim, mislim da bih. Isto mi je i sa studentskim danima; kako je bilo u srednjoj školi, tako i na fakultetu.
Zašto ste postali profesoricom engleskog jezika?
Vjerujem da je s većinom profesora slučaj takav da su i oni sami imali nekog profesora koji ih je na to potaknuo i inspirirao. Tako je bilo i u mojem slučaju. Kad sam pohađala osnovnu školu, još uvijek se engleski jezik nije učio od prvog razreda. U drugom razredu krenula sam na engleski izvan škole i tamo imala divnu teacher Maju, koja je zaista ostavila neizbrisiv trag u mojem životu. Tada sam zavoljela engleski, a gledajući nju, počela idealizirati taj posao i poziv. U srednjoj školi nastavio se interes za engleskim. U 2. ili 3. razredu bila sam prilično sigurna da ću studirati engleski i da je to moj daljnji put u životu i tako je bilo.
Što Vas u životu čini sretnom?
Puno toga, „male stvari“, kao što svi volimo reći. Najviše od svega obitelj i prijatelji. Najsretnijom me čini kad imam svoj unutarnji mir, što je za svakog čovjeka nešto osobno te može proizlaziti iz raznih stvari. Za mene najviše kada uspijem sama ostvariti svoje planove i želje koje sam si zacrtala. Naravno, ne samo to, ali najmirnija sam kada sam na svom putu i to mi je najveći izvor sreće u životu. Obitelj i prijatelji mi pomažu u tom procesu te su uvijek tu za mene. Čovjek mora biti zahvalan na takvim stvarima, to je blagoslov u životu.
Koji Vam je najdraži dio posla?
Kad od učenika ili roditelja čujem da je nešto što sam napravila ostavilo dobar dojam ili kad se učeniku svidi neka lekcija koju smo obradili na satu. Tada znam da se sav trud koji ulažem u nastavu i u odnos sa svojim učenicima, koliko god zna biti teško i naporno, isplati.
Za koga biste rekli da Vam je najveći uzor?
Upoznala sam puno ljudi koji su mi inspiracija; svaki sa svojim karakteristikama, ali kao i većina ljudi, izabrat ću svoju majku. Ona mi je najveća inspiracija. Treba imati jedan takav uzor, koji te gleda svaki dan, osoba koja ne odustaje, koja ti je uvijek spremna pomoći. Možemo se diviti profesionalnim uzorima, ali kad gledamo nekoga iz dana u dan, tko je postojan, strpljiv, marljiv - to je najveća inspiracija svima i veliki korak naprijed.
Koji Vam je najveći san?
Trudim se ne razmišljati previše o tome. Svi imamo planove, ali trenutno nemam neki najveći san u profesionalnom smislu. Tu sam gdje jesam, radim posao koji volim i što se tiče toga, zasad sam zadovoljna. Ono što si želim poslovno jest da taj posao obavljam savjesno i odgovorno, a što se tiče privatnog, kao i svima, imati djecu i obitelj jednog dana.
Što Vas inspirira da nastavite napredovati?
Kao što sam spomenula, kada vidiš plodove svoga rada i truda. Kod mene su to moji učenici, njihovi roditelji i želja za napretkom koja dolazi, ne samo izvana, nego i iznutra. Uvijek si moraš postaviti nova pitanja. Zašto sam ovdje? Zašto sam uopće počela s nečim? Uvijek krenuti od sebe, a ne od nečeg vanjskog. Kada izgubim motivaciju, volim se malo vratiti nazad, sjetiti se zašto radim to što radim i onda mi to nekako pomogne da ponovno nađem inspiraciju za dalje. Želim u životima drugih biti ono što su meni bili ljudi koji su me inspirirali, bilo moji profesori ili roditelji.
Je li Vam ovo prvi učiteljski posao?
Nije, trenutno radim u dvije škole - u Klasičnoj gimnaziji i kod vas u Sedmoj. Prvi učiteljski posao bio mi je još na faksu - radila sam u školama stranih jezika, predavala engleski. To mi je na 5. godini faksa bio prvi pravi posao; bilo mi je jako čudno i novo kada su mi učenici počeli govoriti „profesorice“, a ja sam još bila studentica. Nakon toga, počela sam raditi u Klasičnoj gimnaziji i sada kod vas. Vi ste mi, zapravo, treća postaja.
Čemu Vas je naučio rad u školi?
Strpljenju. Strpljiv moraš biti ne samo s napretkom svojih učenika, nego i zato da bi shvatio da ne možeš svaki put kod učenika izazvati oduševljenje. Počela sam s tim da ću ih svaki sat oduševiti, ali to nije realno. Ono što možemo jest truditi se i nadati da će učenici to prepoznati. Rad u školi naučio me strpljenju sa samom sobom, ali i s učenicima. Vi imate i druge predmete i obveze i ne možemo očekivati da je naš predmet sve na svijetu.
Koje su glavne odgovornosti i obveze Vašeg radnog mjesta?
Svaki profesor, htio ili ne, ostavi trag kod učenika. Naša je odgovornost da radimo na tome da učenici prepoznaju svoj potencijal. Čak i ako nisu talentirani za naš predmet, možemo ih potaknuti da ostvare potencijal u nekim drugim smjerovima. Najveća odgovornost je odgojna komponenta. Obrazovna komponenta je jako bitna, naravno, ali ponekad možda zaboravimo na nju.
Kako biste se opisali kao osobu?
Ne znam koliko se to vidi iz ovog razgovora, ali brbljava sam, otvorena, komunikativna, nasmijana, dobro raspoložena, ponekad samokritična. To mogu biti neke moje prednosti zbog kojih učenicima nije tlaka dolaziti na engleski jer znaju da neću vikati na njih.
Mislite li da je gore doživjeti neuspjeh ili nikada ne pokušati?
Rekla bih da neuspjeh boli, povrijedi čovjeka, ali naravno da je gore ne pokušati. Ako moram birati između boli i žaljenja, birala bih bol neuspjeha s kojom se pomiriš i živiš dalje. Gore je žaljenje zbog toga što nisi nikada ni pokušao.
Bojite li se neuspjeha?
Bojim, da, većina ljudi se boji, pa tako i ja. Tu često i samokritičnost zna igrati ulogu, kada čovjek sumnja u svoje sposobnosti, to je zapravo taj strah. Na primjer, kada se pitamo: „Jesam li dovoljno dobar? Hoću li ja to moći?“ Dosad me to nije previše sputavalo, a nadam se da ni neće.
Kakav Vam je bio prvi dan u VII. gimnaziji?
Došla sam dan prije nego što sam trebala imati prvi sat upoznati se s drugim profesorima, objektom, psihologinjom, pedagoginjom. To je bio nulti dan i bilo je zaista ugodno. Svi su bili ljubazni i jako su me lijepo dočekali. Upoznala sam jako puno ljudi. Mogu reći da sam ih zapamtila odmah, još i s maskama ove godine. Prvi dan nastave bio je jako lijep, imali smo ugodan sat u jednom prvom razredu. Učenici su bili jako dobri, sudjelovali su. Jako lijepa radna atmosfera.
Kako usklađujete privatni s poslovnim životom?
Neke dane imam malo više vremena, neke malo manje, ali sve u svemu, jednostavno trebaš svaki dan zacrtati listu prioriteta. Onda, ako imaš neku to do list, što bismo rekli na engleskom, stvari postanu puno lakše, naučiš se sam organizirati. Neki dani su teži, neki lakši, ali za sada sve štima.
Kako provodite slobodno vrijeme?
S obzirom na to da sam profesorica engleskog jezika, jako volim gledati filmove i serije na engleskom. Volim čitati te pjevam u jednom amaterskom crkvenom zboru. Povremeno vježbam - nisam redovita, ali volim i to; trčanje, plivanje, ronjenje… Najviše volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji, to je za mene broj jedan, bilo da zajedno gledamo neki film, kuhamo, imamo obiteljski ručak. Tu se osjećam najopuštenije. Naravno, tu su i izlasci s prijateljima, jako volim ići u kino i kazališta. Volim kuhati i istraživati razne okuse kuhinje svijeta, to je nešto što me isto jako veseli.
Imate li neki savjet za one koji bi htjeli postati profesori engleskog jezika u školi?
Prvo, ne podcjenjujmo naše učenike. Zatim, pokušati ući u to što neutralnije. Saznati što više o učenicima i u skladu s time planirati. Planiranje je jako bitno. I onda vidjeti koliko možemo biti fleksibilni. Strpljivo ući u taj posao i ne biti previše samokritičan, ali opet biti dovoljno oran, kako bismo mogli svoju nastavu i ono što nas zanima kao profesore prilagoditi našim učenicima.
