Tko god nije dijelio posebnu strast prema čitanju, zasigurno je tijekom svog osnovnoškolskog te srednjoškolskog obrazovanja podijelio sa svojim kolegama iz razreda posebnu strast prema mržnji školskih lektira. Naravno, nije to uvijek konstanta koja se proteže tijekom cijelog obrazovanja, možda se tu i tamo zalomi neka lektira koja pobudi iznenadno oduševljenje u nama. No također je jasno da i ta dinamika gdje malo mrzimo knjige, a malo volimo, pobuđuje određenu dozu iritiranosti, pogotovo u nama tinejdžerima kojima hormoni ovako i onako već dovoljno preskaču ritmove.. U mnogim slučajevima, kada ta doza prijeđe određenu granicu, učenici pokupe svoj ponos iznevjeren neskladnim sadržajem školskih lektira te ga stavljaju pod stakleno zvono s izričitim natpisom ispod njega: „Zabrana pristupa svim knjigama školskog kurikuluma!“ U mom slučaju srećom, a ponekad i nesrećom, ponos gadno gubi u krvavoj bitci s radoznalošću i tako ja godinama živim na rubovima prekida sa školskim lektirama. Kako do prekida još nije došlo, imala sam zadovoljstvo pročitati djelo Stranac Alberta Camusa. Pa s obzirom da sam se žrtvovala za sve one koji i dalje uživaju u svom dobro očuvanom ponosu, zamolila bih i njih da mi poklone trenutak pažnje i dopuste da riječima pokušam razbiti to staklo.
Stranac ostaje stranac
U djelu Stranac pratimo glavnog lika Meursaulta koji je na nevjerojatnoj razini otuđen od ostalih, toliko ravnodušan da ga je teško uopće opisati ljudskim osobinama. Nevjerojatno je da čitaš stranicu za stranicom o nekome te na posljednjoj znaš jednako koliko si znao i na prvoj – ništa. Svaka njegova reakcija ili djelovanje potpuno je nepredvidljivo, ali kad malo bolje razmisliš, jedino takva reakcija ima smisla uzimajući u obzir njegov karakter. Definitivno nije slučajnost što se djelo naziva Stranac, upoznajemo Meursaulta iz poglavlja u poglavlje, a on nam i pri samom kraju ostaje stranac.
Živjeti istinu
Kada smo na satu pročitali autorovo objašnjenje i poruku koja stoji iza karakterizacije glavnog lika, sve je nekako počelo imati smisla. Camus kaže da je Meursault otuđen te na kraju i osuđen zbog toga što ne želi sudjelovati u igri. Naravno da je logično pitati se o kakvoj je igri riječ; Meursault ne želi sudjelovati u igri laganja, laganje ne podrazumijeva samo reći nešto što nije, nego i reći više od onoga što jest. S bar umjerenom dozom samokritičnosti svatko od nas može priznati samom sebi da je po tome suprotan od Meursaulta, svi ponekad lažemo ili pretjerujemo u nekim situacijama kako bismo si nešto olakšali. Meursault ne poznaje ništa osim istine i zanimljivo je pratiti strast takvog čovjeka, strast koja proizlazi samo iz apsolutne istine i ničega drugog. Stranac nam daje priliku vidjeti kako bi izgledala dinamika svijeta i pojedinca koji, za razliku od svih ostalih, živi istinu.
Mi kao stranci
Ne bi valjalo kada biste moju riječ krivo shvatili, glavni lik nije bijednik bez trunka osjećajnosti, nego, kao što sam već rekla, on osjeća strast, duboku strast prema surovoj istini. Gledajući na to tako, možemo se poistovjetiti s Meursaultom. Iako vrlo vjerojatno ne dijelimo s njim njegovu bizarnu ravnodušnost, zasigurno dijelimo osjećaj strasti koji je ponekad toliko izražen da se osjećamo kao stranci, izdvojeni od ostalih po toj iskri koja nas vodi i osljepljuje. Biti stranac u današnjem svijetu nije nimalo čudno, živimo u užurbanom svijetu gdje svatko gleda svoje interese te rijetko uzima vremena da bolje progleda naše. Većina živi u prolaznim trenutcima i ne posvećuje pažnju izgradnji dugotrajnih uspomena, sve se smatra privremenim i nebitnim te u konačnici kada stavimo stop takvom ludilu, ostajemo na početku, prolazno se briše te ponovno ostajemo stranci, kako drugima tako i sebi. Možemo zaključiti da u svijetu koji nas neprestano briše te čini ponovno strancima za druge, najbitnije ostaje ne biti stranac samom sebi. Strast koja gori u nama ostat će uvijek pokretač naše životne snage, dok društvo ostaje bezlično gaseći svoje plamene u svrhu udovoljavanja drugima. Ako pružimo sebi priliku da obogatimo Meursaulta titulom junaka, to možemo učiniti s prilično prihvatljivim objašnjenjem. Meursault nije nikakav izgubljeni bijednik, on ne odabire umrijeti za svoju strast, nego ju nastavlja živjeti. Kako ga to čini junakom? Pa najlakše je umrijeti za nešto, smrt se događa samo jednom. Ono što je teško, iznimno teško, jest živjeti za nešto. Pogotovo to vrijedi kada uzmemo u obzir da on odabire živjeti istinu koja ga čini sve većim i većim strancem u očima društva.
Kada bi ljudi odabirali živjeti svoju osobnu strast poput Meursaulta, počeli bi pronalaziti više razloga za živjeti. No ključna u tome ostaje sposobnost racionalne prosude: „Za što je vrijedno živjeti, a za što je vrijedno umrijeti?“ Međutim, ako niste još spremni za takve ozbiljne prosudbe, nadam se da ćete bar prosuditi da vrijedi pročitati djelo Stranac pa čak i ako ponos i dalje čuvate pod staklenim zvonom.
Ilustracija: Lana Alilović, 3.a
