Zanimalo nas je kako se nova profesorica latinskog jezika Katarina Kukolja snašla u našoj gimnaziji, što ju je privuklo latinskom jeziku i zanimanju profesora te tko su joj najveći uzori. Saznali smo mnogo više od toga...
Koju srednju školu ste pohađali?
Upisala sam se u Centar za kulturu “Natko Nodilo” u Splitu. Tako se zvala moja škola koja je u školskoj godini 1990./1991. u skladu s društvenim promjenama u Hrvatskoj donijela i promjene u školstvu. Centru “Natko Nodilo” vraćeno je staro ime i ponovo je postao gimnazija. Od tada je škola dobila naziv I. gimnazija i imala je dva klasična i četiri jezična odjeljenja. Ja sam bila u jezičnom razredu s još 35 kolega. Bili su to veliki razredi i imam divne uspomene iz tog vremena.
Zašto ste se odlučili posvetiti baš latinskom jeziku?
Moja prva ljubav oduvijek je bio francuski jezik koji sam također studirala, a latinski jezik došao je spontano, mojom stalnom znatiželjom za istraživanjem i učenjem jezika. Bogata antička povijest moga grada, svakodnevno koračanje kamenim ulicama s kraja 3. stoljeća bilo je zaista nadahnuće i logičan nastavak u proučavanje i učenje latinskog jezika.
Što mislite o programu latinskog jezika u srednjim školama?
Tijekom dvogodišnjeg učenja u gimnaziji učenici mogu steći osnovna znanja latinskog jezika, usavršiti analizu i sintezu, razviti ljubav prema jeziku i antičkoj kulturi, biti potaknuti na dalje istraživanje, spoznati kulturno-civilizacijski identitet i još puno toga. Bila bih sretnija da su nam na raspolaganju za to tri sata tjedno , ali za to nema prostora.
Jeste li oduvijek željeli baviti se ovim poslom?
Oduvijek sam htjela raditi u školi i smatram se sretnom osobom jer radim posao koji volim. Upisala sam studij francuskog i latinskog jezika na Filozoskom fakultetu u Zadru. Bile su to ratne godine i studiranje nije bilo nimalo lako . Nikad neću zaboraviti dan odlaska na prijamni ispit kad samo mama i ja stajale na autobusnoj stanici, a u neposrednoj blizini Zadra čulo se pucanje i padanje granata. Zamislite, prijamni ispit ipak je bio održan!
Što Vas čini sretnom?
Sretnom me čini moja obitelj i bavljenje poslom koji volim, sunce, more, miris jutarnje kave…
Što Vam je u poslu najdraže?
Svaki put kada vidim da sam pobudila interes učenika za učenjem, kada rado i energično radimo i prevodimo tekstove, ja odem s posla sretna i puna energije za nastavak dana. Osjećam se ispunjeno i vidim rezultate i svrhu svoga rada. Prenošenje znanja za mene je predivan osjećaj. Posebno sam ponosna na svoje učenike koji su se odlučili za studij francuskog ili latinskog jezika i danas su moji kolege, rade u Parizu, u ambasadama…
Tko Vam je najveći uzor?
Latinski jezik upisala sam zahvaljujući svojoj dragoj profesorici Inge Šegvić Belamarić koja je zbog toga i moj uzor. Ona je uvijek nadahnuto govorila i vječno nas inspirirala, donosila nam zanimljive tekstove, prepričavala priče iz antičke mitologije i vodila nas na terensku nastavu u Salonu i u šetnju Dioklecijanovom palačom. Uvijek smo joj se mogli obratiti sa svojim problemima i bila je zainteresirana da nam pomogne. Uživam i u dokumetarcima i knjigama profesorice Mary Beard sa Sveučilišta Cambridge koja je za zasluge na polju klasika 2018. godine imenovana Damom Zapovjednicom Britanskog Carstva.
Koji je Vaš najveći san?
Profesionalno, moj najveći san je raditi i dalje ovaj posao i usavršavati se u prenošenju znanja. Volim sanjati o tome da smo bogatije društvo i da imamo više prilika i vremena za terenske nastave po cijeloj Hrvatskoj i susjednoj Italiji te proučavanje bogate antičke baštine.
Što Vas inspirira da nastavite napredovati?
Osjećam se dužnom napredovati zbog svojih učenika i na vlastitom primjeru pokazati im da čovjek cijeli život uči i razvija se. U svijetu koji se neprestano mijenja nastavnik je dužan razmišljati o novim metodama poučavanja, pogotovo u nastavi klasičnih jezika koje na taj način oživljujemo i dajemo im više na važnosti jer su temelj europske civilizacije.
Je li Vam ovo prvi učiteljski posao? Gdje ste prije radili?
Ovo nije moj prvi posao. Radim već dvadeset godina u Srednjoj školi Vrbovec gdje i danas imam većinu satnice, a u Vašoj školi predajem u 1. i 2. a razredu.
Čemu Vas je rad u školi naučio i čemu Vas još uvijek uči?
Naučio me većem razumijevanju i strpljenju. Svaki dan učim kako od svojih kolega, tako i od učenika.
Imate li više odgovornosti ili obveza na radnom mjestu?
Mislim da je moja odgovornost kao nastavnika jako velika jer svoj posao shvaćam jako ozbiljno, a nagomilavanje obaveza, po mojem mišljenju, ne može donijeti sa sobom kvalitetu koju ja od sebe očekujem.
Kako biste se opisali kao osobu?
Tolerantna i uporna.
Mislite li da je gore doživjeti neuspjeh ili nikada ne pokušati?
Nije nizašto poslovica: “Quod nocet, saepe docet.” Što škodi, često poučava. Smatram da uvijek treba pokušati, a greške i neuspjeh dio su života i svima se događaju. Ne treba se zbog toga stidjeti, već shvatiti to kao priliku za rast.
A bojite li se neuspjeha?
Po meni je ljudski malo se bojati jer to znači da preuzimamo odgovornost i rizik, ali ne bi trebalo dopustiti da nas taj strah koči.
Jeste li ga ikad doživjeli i kako je to utjecalo na Vas?
Kao svoj neuspjeh mogu navesti godinama neuspješno dobivanje radnog mjesta u nekoj školi u Zagrebu. S obzirom na to da stanujem u Zagrebu i svakodnevno putujem u školu u Vrbovec , radno mjesto u Zagrebu uvelike bi mi dalo više slobodnog vremena za druge aktivnosti. Međutim, držim se opet jedne latinske poslovice: “Patientia omnia est.” Strpljenje je sve. I evo, tu sam, bila sam strpljiva…
Kakav Vam je bio prvi dan u VII. gimnaziji?
Svaku jesen prvi dan nastave dočekam s veseljem. Prvi put pred svakim razredom osjećam pozitivno uzbuđenje jer upoznajem nova lica i buduće velike ljude pa je tako bilo i u Vašoj školi.
U kakvim ste odnosima s drugim profesorima? Slažete li se?
Atmosfera u zbornici jako je ugodna i čast mi je biti dio nastavničkog tima. Nažalost, samo jedan dan u tjednu sam u školi pa nemamo više prilika za druženje.
Kako usklađujete privatni s poslovnim životom?
Uspijevam, ali nije lako. Moja obitelj najvažnija mi je u životu, a danas je teško odvojiti slobodno vrijeme za kvalitetno druženje s njima.
Kako provodite slobodno vrijeme?
S obitelji i prijateljima, u kuhanju, čitanju, šetnji, izletima, planinarenjima…
Koji savjet biste dali onima koji se jednog dana planiraju, baš kao i Vi, posvetiti učenju stranog jezika i prenositi svoje znanje na učenike?
Ako se mislite baviti ovim poslom, radite to od srca. Nema ljepšeg osjećaja nego čuti kako netko razgovara na stranom jeziku, a to je naučio zahvaljujući vama. Ovo je poziv, ne zanimanje i treba mu pristupiti jako odgovorno jer oblikujemo i utječemo na mlade ljude koje treba ohrabriti na njihovom životnom putu.
