Ove godine dobili smo dva nova profesora iz prirodoslovno-matematičkih predmeta. To su Ivan Ilakovac, profesor fizike i kemije i Josip Radišić, profesor matematike. Razgovarali smo s njima i otkrili mnoge zanimljivosti

Biti profesor je poziv!

Profesoru Ivanu Ilakovcu koji nam je spremno pozirao u našoj knjižnici ovo je prvo nastavničko radno mjesto! Pročitajte više o tome kako se zasad snašao u novoj ulozi.

Kako to da ste se zaposlili u VII. gimnaziji kao profesor?

Općenito mi je želja bila raditi u školi kao profesor. To vučem još iz djetinjstva. Kad smo se igrali škole, uvijek bi meni išla uloga profesora, a kasnije sam gledao svoje profesore s divljenjem i bili su mi uzor. U podsvijesti sam uvijek to htio biti, a tek kasnije sam shvatio da je to nešto što sam oduvijek želio. Tijekom srednje škole promijenilo mi se milijun želja, od etnologije na Filozofskom fakultetu do medicine i onda sam na kraju 4. razreda odlučio da želim upisati nastavnički smjer na PMF-u.

Zašto ste se odlučili za studij fizike i kemije?

Nisam bio preveliki lumen za fiziku, ali kemija me oduvijek zanimala i imao sam super ocjene bez da puno učim. Shvatio sam da trebam studirati ono što želim, a ne ono na što me drugi nagovaraju. Kad sam gledao studijske programe na PMF-u, vidio sam da ima fizika i kemija te da postoji i nastavnički smjer pa sam se sjetio svih želja od prije da želim biti profesor. Moj upis fakulteta bio je pucanje u prazno jer nisam bio jako dobar u fizici, slaba trojka u srednjoj školi. Dobio sam motivaciju kada sam se pripremao za maturu. Na faksu se dogodio preokret u glavi kad sam shvatio da je fizika koja meni nije išla, koju ne znam i ne kužim, zapravo lagana. To znam spomenuti prvašićima kojima predajem fiziku kada dobiju lošu ocjenu pa su demotivirani. Ja sam bio katastrofa s fizikom u srednjoj školi, a danas je predajem. Nikad ne znaš što se u životu može promijeniti.

Jeste li ikada pomislili na promjenu smjera?

Naravno, tijekom faksa sam se pitao želim li to, hoću li se okrenuti znanosti, hoću li ići u industriju...ali, kada su na 5. godini krenule prve prakse po školama, odlučio sam da je to jednostavno to. Biti profesor zapravo nije posao, to je poziv.

Jeste li imali neka očekivanja od učenika prije nego što ste počeli raditi?

Nisam znao što očekivati od učenika zato što dolazim iz skroz drugačije sredine, ali generacijski je sve bilo u skladu jer imam prijatelja koji su skoro vaši vršnjaci. Nisam znao kakva je kultura ove škole, svaka škola je svijet za sebe. Završio sam Gimnaziju Matije Mesića u Slavonskom Brodu, to je drugi grad, drugačija sredina… Putovao sam 40 km svaki dan u školu jer sam živio na selu. Sada shvaćam da tu nema razlike, učenici su učenici, svugdje su ponekad radišni i super na satu, a ponekad lijeni i pospani.

Koje su vaše najveće snage i slabosti?

Mislim da je moja najveća snaga da uvijek nastojim razumjeti učenike i njihove probleme i riješiti ih na što bezbolniji način. Nastojim biti temeljit u svemu. Na satu se trudim što bolje objasniti gradivo, 100 puta ponovim istu stvar i objasnim je na 100 različitih načina. Izrazito me živcira kada nešto ne ide po planu, a s druge strane, nekad mi je sasvim svejedno kako će nešto ispasti. Kao i učenici, ponekad volim odgađati obveze. Kad vam nosim testove, velika je vjerojatnost da sam ih ispravio dan prije. Sve obveze moram u ostavljati za zadnji tren. Imam tipične ljudske slabosti, svi smo mi ljudi i nitko nije savršen. Mogao bih navesti puno svojih slabosti, što je možda također slabost. Uvijek ću si pronaći više loših osobina i kritizirati se, nego pohvaliti se.

Imate li neki skriveni talent?

Ide mi za rukom kuhanje i uživam kuhati. Nisam profesionalni kuhar, ali vidim da zapravo dosta toga znam više od svojih vršnjaka.

Preferirate li nastavu uživo ili online?

Uživo. Mislim da će to svaki profesor reći. Ne zahtijevam da učenici imaju kamere i mikrofone, znam da to nekima izaziva anksioznost, a i sam se grozno osjećam kad stojim ispred laptopa i gledam se u kameru i pričam sam sebi u zube. Interakcija uživo, smijeh i provale u učionici nezamjenjivi su. S druge strane, priroda predmeta koje predajem takva je da se dosta toga bazira na pokusima.

Jeste li naučili nešto novo od učenika VII. gimnazije?

Da, to je čarolija ovog posla. Bez obzira na našu ulogu učitelja, mi puno toga naučimo. Uvijek ostajemo mladi jer smo okruženi vama mlađima, uvijek znamo što je u trendu, upućeni smo u sva događanja i interese, svjedoci smo promjena generacija u vremenu. Jako puno učim od vas na temelju vaših reakcija, dovoljno mi je da vidim vaša lica da znam koliko je sati, što u tom trenutku mislite i što vam je u glavi. Prije nisam opažao te stvari jer mi neverbalna komunikacija nije bila jača strana.

Što mislite o instrukcijama?

I sam dajem instrukcije te ne mislim da me oni koji idu na instrukcije smatraju lošim profesorom. No, učenici ponekad idu bespotrebno na instrukcije. Ja sam se isto suočavao s tim problemom u srednjoj školi, ali neke stvari bismo trebali naučiti sami. Želim svoju transformaciju tijekom fakulteta prenijeti učenicima tako da izbjegnu bespotrebno davanje novca za instrukcije. Motivacija za učenje bila mi je ta da novac za instrukcije dobijem za džeparac. Instrukcije mogu pomoći u nadogradnji znanja, ali ako netko kreće od nule teško da će ga instruktor prosvijetliti. Često roditeljima kažem da im dijete može 10 puta doći na instrukcije, ali dok se sam ne uhvati toga, nema pomoći. Problem učenika i studenata je da izbjegavaju razmišljati, misle da to ne mogu i ne znaju i sami sebe podcjenjuju, a zapravo samo trebaju promijeniti način razmišljanja. Kad shvate kako treba razmišljati, sve ostalo će im biti lako. Kada sami riješe zadatak bez pomoći, samo trebaju nastaviti dalje i neće imati problema. Glavni razlog zbog kojeg učenici masovno idu na instrukcije je izbjegavanje kognitivnog napora. Kao što u fizičkom naporu uvijek težimo tome da se manje umorimo, tako težimo i tome da manje naprežemo mozak da izbjegnemo napor.

Što biste poručili učenicima VII. gimnazije?

Poručio bih im da sigurno mogu izvući nešto korisno iz bilo kojeg predmeta, koliko god im se činio beskorisnim. Mentalni sklop koji steknete nakon srednje škole svakako će vam pomoći, kako sada, tako i kasnije u životu u rješavanju problema, razvijanju kritičkog mišljenja i vlastitih stavova. Na kraju krajeva, neke stvari su opća kultura, pa nekad kažem na satu: „Ako ništa drugo, ovo će možda nekoga lovac pitati u Potjeri.” Izazovi i obaveze koje stavljamo pred vas mogu vam samo koristiti. Kada ne dođete u školu jer se bojite da ćete dobiti lošu ocjenu, radite si štetu jer se nećete znati suočavati sa stvarnim problemima u životu. Treba znati prihvatiti lošu ocjenu. Nije smak svijeta ako je prosjek 4.9, a ne 5.0, ako je iz nekog predmeta ocjena 3, a ne 4. Danas su to ocjene, sutra ispiti na fakultetu, prekosutra izazovi u karijeri, privatnom i obiteljskom životu. Ne bojite se suočiti sa stvarnošću jer ćete biti jače i čvršće osobe. Mi profesori smo ljudi, svi smo različite ličnosti tako da i s te strane možete jako puno toga naučiti. Došla su čudna vremena svi bismo trebali biti podrška jedni drugima!

Matematika kao logičan izbor

Pročitajte tko je novi profesor matematike, Josip Radišić, čime se bavi u slobodno vrijeme te što ga motivira

Gdje ste rođeni i kako je tekao Vaš put do Sedme?

Rođen sam u Mostaru, a u Čitluku sam završio srednju školu. Nakon toga upisao sam Prirodoslovno-matematički fakultet u Mostaru. Plan mi je bio prebaciti se u Zagreb nakon treće godine zato što sam htio završiti inženjerski smjer. U Mostaru se trenutno može obrazovati samo za profesora matematike. Međutim, nisam se uspio prebaciti pa sam ostao i postao profesor matematike, a nakon toga sam se preselio u Zagreb. Bilo je tu dosta zamjena... Bio sam u XIII. gimnaziji, Drugoj ekonomskoj školi i u Školi za medicinske sestre Mlinarska, a nakon toga došao sam ovdje.

Po čemu pamtite đačke i studentske dane?

Imam stariju sestru koja je uvijek bila odličan učenik i nekako je od mene uvijek očekivala uspjeh. U srednjoj školi počeo sam se truditi, dosta sam učio, stalno me nešto zanimalo, bio sam dosta ambiciozan. Sudjelovao sam u raznim aktivnostima, u osnovnoj školi bio sam učenik generacije. Tada sam se trudio biti najbolji, bio sam „wannabe” perfekcionist. Srednja škola bila je opuštenija. Stalno sam učio, ali matematika mi je uvijek bila najdraža. Volio sam učiti nešto što se ne treba dugo učiti, više sam bio tip koji kad nešto shvati može dalje prezentirati.

Kad ste odlučili da želite postati profesor matematike?

Matematika me je oduvijek zanimala. Tijekom srednje škole išao sam na natjecanja. To mi je oduvijek bio prvi ili drugi izbor jer sam htio studirati medicinu, ali ipak je ovo presudilo. U početku nisam htio biti profesor, htio sam inženjerski smjer, programiranje. Međutim, spletom okolnosti završio sam tri godine inženjerskog smjera, a nakon toga htio sam se prebaciti u Zagreb na to ili teoriju matematike. Kako sam spomenuo, to tada nije prošlo pa sam završio kao profesor. Tijekom metodike matematike i sudjelovanja na nastavi svidjelo mi se, a nakon što sam počeo raditi još mi se više svidjelo i sada se vidim u tome.

Kakav je Vaš odnos s učenicima?

Predajem jednom prvom razredu i u dva treća. Ja sam tu na pola satnice, a drugi dio odrađujem u XII. gimnaziji. Mislim da je odnos odličan. To mi je bilo bitno jer je učenicima sada sve stresno, samoizolacije itd. Trudio sam se da im barem na satu matematike bude opušteno. Mislim da nema pretjeranog straha, naravno da kada dođu testovi ili neka ispitivanja ima treme, ali mislim da je atmosfera u razredu odlična. Imam osjećaj da mi se uvijek mogu povjeriti i reći mi kada nisu naučili, a ja im izađem ususret.

Kako usklađujete privatni i profesionalni život?

Trenutno sam još na početku, tako da mi je zasad još sve novo. Dosta vremena provodim pripremajući se za nastavu, neke stvari je teško prenijeti učenicima. Zasad mi nije bilo teško ništa uskladiti.

Koja Vas još područja osim matematike interesiraju?

Htio sam upisati medicinu. To mi je bio problem u srednjoj školi jer mi se teško bilo odlučiti. Matematika me je uvijek zanimala pa je bila logičan izbor. Zanimala me je i književnost i arhitektura. No, nikada ne bih mogao studirati nešto poput prava.

Što Vas motivira u svakodnevnom radu?

Kako sam na početku, sada imam dosta motivacije i stalno pokušavam na zanimljiv način učenicima prenijeti gradivo. Trudim se stalno nešto novo ubaciti. Kada dobijem povratnu informaciju da im se nešto svidjelo ili da ih zanima, to je meni odmah daljnja motivacija. Sestra mi je uzor, ona je završila matematiku. Stalno smo vježbali zadatke zajedno. Moja profesorica fokusirala se uvijek na dobre učenike, a ja se trudim izbalansirati odnos s učenicima kojima bolje ide i s onima kojima malo lošije ide.

Kakva je atmosfera u zbornici?

Tu sam na pola satnice i samo dva dana pa mi je teško upoznati druge profesore. Komuniciram s profesorima matematike, npr. profesoricom Lucijom Baljkas jer predajemo istim razredima pa razmjenjujemo materijale.

Koji Vam je najdraži film?

Volim gledati filmove. Volim Memento, Prestige, Igru imitacije, Batmana. Više volim psihološke trilere i kriminalistiku. Može mi se sve svidjeti, volim i La La Land, Inception mi je super...

Jeste li avanturist ili „ziheraš“?

Više sam avanturist, obožavam putovati!

Fotografija: Jurica Jamić, 2.c