Ako ste ikad gledali „The Voice“, sigurno ste primijetili voditeljicu Ivu Šulentić. Osim voditeljskog posla, bavi se i glumom te radi kao spikerica, a svojom prepoznatljivom energijom, šarmom i profesionalnošću već trideset godina osvaja publiku pred kamerama. I danas, unatoč bogatom iskustvu, priznaje da osjeća tremu i uzbuđenje. Kako je izgledao njezin put od samih početaka do statusa jedne od najprepoznatljivijih i najomiljenijih hrvatskih voditeljica, saznajte u nastavku
Odmalena ste pokazali veliku odgovornost i svestranost. Svirali ste tamburicu i klavir, pjevali, plesali, glumili. Kako Vas je taj rani ulazak u svijet glazbe i scenskog nastupa oblikovao u osobu kakva ste danas?
Bila sam dijete koje je stalno nešto htjelo raditi. Svirala sam, pjevala, plesala, glumila, išla na gimnastiku, karate, rukomet, učila jezike… Imala sam stvarno milijun izvanškolskih aktivnosti. Kad danas razmišljam o tome, ne znam kako su moji roditelji sve to logistički uspijevali. :) Nisam u svemu bila najbolja, ali mislim da to uopće nije bila poanta. Svaka aktivnost nečemu me naučila - disciplini, odgovornosti, radu s drugima, nastupanju pred ljudima, ali i tome da nije tragedija ako u nečemu nisi najbolji. I bila sam i ostala štreber. Nikada me toga nije bilo sram. Mislim da smo nekako došli do toga da je riječ „štreber“ gotovo pogrdna, a meni je zapravo uvijek bilo super što me nešto zanima pa želim o tome znati više. Voljela sam učiti i još uvijek volim. Mislim da me upravo ta kombinacija svega što sam radila obogatila. Danas se ništa od toga ne čini kao višak. Sve se nekako negdje spojilo.
Pohađali ste I. gimnaziju i kasnije Ekonomski fakultet u Zagrebu te niste pisali maturu zbog odličnih ocjena i filmskih uspjeha. Koliko Vam stečeno znanje danas pomaže u poslu i općenito životu?
Puno. I možda sam tek kasnije shvatila koliko se sve ono što sam učila i radila kao klinka zapravo negdje spojilo. Bila sam veliki štreber, imala dobre ocjene i stvarno me zanimalo puno toga, išla sam na natjecanja, LiDraNa… Danas mi je drago što se toga nisam sramila. Mislim da bi bilo odlično da se malo maknemo od ideje da je cool biti nezainteresiran. Ako vas nešto zanima - učite. Ako želite znati više - pitajte. Nije to nikakav minus. Posebno bih izdvojila strane jezike. Oni su mi jako puno dali i kroz posao i kroz putovanja. Mislim da je poznavanje jezika puno više od toga da možete naručiti kavu u drugoj zemlji. Kada govorite nečiji jezik, puno lakše razumijete i ljude i kulturu iz koje dolaze. A ono što mi je škola možda najviše dala jest radna navika. Nije baš uvijek zabavno sjesti i napraviti ono što treba, ali onda jednog dana shvatite koliko vam je ta navika korisna.
Kako je počela Vaša televizijska karijera?
Počela je jako rano i zapravo bez nekog velikog plana. Imala sam 12 godina, pohađala već nekoliko godina dramsko učilište ZKM-a i u našu su grupu dolazili raditi audicije kada su trebali klince naše dobi i naše veličine. Tako sam prvi posao dobila kao Zeko u “Turbo Limach Showu” jer sam stala u kostim. :) Potom me Vlatka Vorkapić odabrala za voditeljicu emisije “Zagonetni ulomak” na HRT-u. I onda je sve krenulo. Audicija po audicija… Nisam tada znala da će mi to postati posao. Samo sam išla probati. Mislim da je to možda i dobra lekcija za mlade ljude: ne morate sa šesnaest godina znati čime ćete se baviti s četrdeset. To mi je čak malo zastrašujuća ideja. :) Probajte stvari koje vas zanimaju. Neke će vam se svidjeti, neke neće. Neke će vas odvesti potpuno neočekivanim putem. Meni se upravo to dogodilo.
Sudjelovali ste u mnogim filmovima, serijama i emisijama. Koji Vam je projekt bio najdraži i zašto?
Ne volim baš to pitanje jer mi je uvijek žao ostalih projekata. :) Stvarno ne mogu izdvojiti samo jedan jer neke projekte pamtim zbog samog posla, neke zbog ljudi, a neke zbog neke potpuno sulude situacije koja se dogodila iza kamere. Mislim da je to ono što na kraju ostane. Ne sjećate se samo emisije koju ste snimili prije deset godina, nego čovjeka s kojim ste tada radili, neke rečenice koju je netko rekao ili situacije kojoj ste se svi smijali.
Koja Vam je najdraža lekcija koju ste naučili od starijih kolega s HRT-a?
Da se treba dobro pripremiti i onda ostati miran kada se dogodi nešto što niste planirali. Na televiziji uvijek može nešto poći drugačije. Netko zakasni, tehnika odluči da baš danas neće surađivati, gost kaže nešto potpuno neočekivano… I onda nemate vremena za paniku. Morate nastaviti. Ali, možda još važnije - naučila sam da se prema svima treba odnositi jednako. Prema osobi koja je prvi dan na poslu i prema nekome tko je na televiziji trideset godina. To puno govori o čovjeku.
Fotografija: Hrt
Zajedno s Ivanom Vukušićem vodili ste “The Voice” i “The Voice Kids” još od 2015. godine. Kako je bilo raditi na tom showu?
“The Voice” mi je jedan od onih projekata za koje sam stvarno zahvalna što su mi se dogodili. Glazba je od početka velik dio mog života pa mi je lijepo što je kroz ovaj projekt i dalje dio mog posla. Ali najzanimljiviji su ljudi. Kandidati dolaze s ogromnom količinom treme, uzbuđenja i nade. A kod “The Voice Kids” sve to još je izraženije jer su djeca vrlo iskrena i još nisu naučila toliko razmišljati o tome kako „trebaju“ izgledati pred drugima. Ivan i ja smo kroz godine postali jako uigran tandem. Nakon toliko vremena već otprilike znam što će napraviti prije nego što to napravi. A i on za mene. :)
Kako se nosite s tremom uslijed javljanja uživo i općenito, smatrate li ju pozitivnom ili negativnom? Što biste preporučili onima koji se bore s tremom?
Trema mi je i dalje tu. Samo sam danas puno bolja u tome da živim s njom, frendice smo. Ne volim kada nekome kažu: „Nemoj imati tremu.“ Pa naravno da ćeš je imati ako ti je nešto važno. Meni je trema znak da mi je stalo. Problem je samo ako joj dopustiš da te blokira. Najviše mi pomaže priprema, ali i jedna misao koja mi je jako važna: voditeljstvo nije gluma i stvarno stojim iza toga. Kada vodiš emisiju, ne trebaš glumiti voditelja. Ne trebaš stvoriti neku televizijsku osobu koja nema veze s tobom. Trebaš biti ti - samo dobro pripremljen, koncentriran, ljubazan i profesionalan. To bih rekla i svakome tko se boji javnog nastupa. Ne pokušavajte biti najglasnija, najduhovitija ili najpametnija osoba u prostoriji. Recite ono što imate za reći i budite svoji. I prihvatite da ćete možda nešto pogriješiti. Svijet se neće srušiti.
Kada se vidite na ekranu kako reagirate Vi, a kako Vaši bližnji?
Nekada sam se puno više analizirala. Gledala bih emisiju i mislila: „Zašto sam ovo rekla? Zašto sam ovako stajala? Zašto sam napravila tu facu?“ Danas sam puno blaža prema sebi. Moji su bližnji, srećom, dovoljno iskreni da mi neće govoriti da sam savršena ako nisam. To mi je zapravo važno. Ne trebaju mi ljudi koji će mi na sve reći da sam genijalna. A danas imam i jednu malu gledateljicu koja me posebno zabavlja, svoju djevojčicu. Ona još uvijek pokušava shvatiti kako mama može biti istovremeno kraj nje i u televizoru. Mislim da je to zasad najdraža televizijska kritika koju imam.
Imate svoj prepoznatljivi elegantni stil. Po čemu se razlikujete u privatnom i javnom životu?
Na televiziji sam definitivno sređenija. Televizija ipak nije kauč u dnevnom boravku. :) Ne mislim, doduše, da postoje dvije potpuno različite Ive. Ne volim glumiti neku verziju sebe samo zato što je kamera uključena. Privatno sam puno opuštenija i najvažnije mi je da mi je udobno. A otkad sam mama, neke stvari koje su mi se prije činile strašno važne više mi uopće nisu važne. Moja djevojčica je moj centar svijeta i majčinstvo mi je dosta promijenilo prioritete. Danas puno bolje znam gdje želim potrošiti svoje vrijeme, a gdje ga više ne želim trošiti pa makar razmišljala i o odjeći.
Poznata ste kao velika ljubiteljica putovanja. Na koje biste se mjesto uvijek vratili i zašto?
Volim putovanja jer vas maknu iz rutine. Odjednom ne znate gdje je najbolja pekara, ne razumijete jezik, ne znate kojim autobusom trebate ići i ponovno ste malo dijete koje mora pitati i istraživati. Putovanja vas oplemene, postajete bolja verzija sebe. Baš zato ne mogu izdvojiti samo jedno mjesto. Neka mjesta volim zbog ljudi, neka zbog hrane, neka zbog prirode, a neka jednostavno zato što sam se tamo osjećala dobro. U Barceloni sam živjela, Beč, Berlin i Amsterdam upoznala u dušu, u Meksiku s lokalcima putovala pet tjedana, na aerodromu u Bejrutu plakala jer idem doma, Siriju vidjela prije problema, po Kostarici putovala cestama koje nestaju, iz Grčke dana danas imam ožiljak jer sam ronila ispod koralja… Da ne nabrajam jer ću se rasplakati… Danas mi je posebno lijepo putovati s kćeri. Djeca imaju nevjerojatnu sposobnost da vas podsjete na stvari koje odrasli više ni ne primjećuju. Njoj može biti najzanimljivija lokva, mačka ili neki prozor. I onda shvatite da možda ne morate baš sve u životu zakomplicirati.
Koja Vam je omiljena knjiga, a koji film?
To je pitanje na koje odbijam dati jedan odgovor. :) Ne mogu izabrati jednu knjigu i jedan film za cijeli život jer mislim da se naš ukus mijenja zajedno s nama. Neka knjiga koja vas potpuno oduševi s dvadeset godina možda vam deset godina kasnije više neće biti toliko važna. I obrnuto. Volim priče koje me ne puste odmah nakon što ih završim, da o njima još malo razmišljam, da me nešto u njima pogodi ili natjera da promijenim perspektivu.
Koji su Vaši trenutni hobiji, a koje interese biste željeli razviti u budućnosti?
I dalje volim putovati, čitati, gledati filmove, slušati glazbu i učiti, zanimaju me jezici i sve ono zbog čega nešto novo naučim. Možda danas samo drugačije gledam na hobije, mama sam jednom predivnom malom biću. Prije sam imala potrebu stalno nešto raditi i biti dobra u tome. Danas mi je sasvim dovoljno da me nešto veseli. I mislim da je to važno zapamtiti. Ne mora baš sve što radite postati vaš posao. Neke stvari smiju biti samo vaše.
Kako izgleda Vaš savršen dan? Što Vas najviše inspirira i ispunjuje?
Danas je moj savršen dan puno jednostavniji nego prije. Kava, moja djevojčica, šetnja, dobar razgovor, nešto fino za pojesti i navečer knjiga ili film. Ako smo negdje otputovali, još bolje. Mislim da sam s godinama shvatila da savršen dan ne mora biti spektakularan. Zapravo, često su najbolji oni dani za koje na početku mislite da se nije dogodilo ništa posebno. Najviše me ispunjavaju ljudi koje volim i vrijeme provedeno s njima. A moja djevojčica me trenutno najviše inspirira. Djeca vas natjeraju da budete prisutni. Ne zanima nju što imate mail koji morate poslati ako baš sada morate pogledati neku bubicu na prozoru. :) I to je zapravo dobra lekcija i za odrasle.
Postoji li nešto što biste danas napravili drugačije da ponovno imate 16 ili 17 godina?
Vjerojatno bih si puno manje razbijala glavu oko toga što drugi ljudi misle. Kada ste srednjoškolac, čini vam se da svi gledaju vas. Kako izgledate, što ste rekli, jeste li ispali dovoljno cool, što netko misli o vama… A zapravo većina ljudi puno više razmišlja o sebi nego o vama. Voljela bih da sam ranije shvatila da ne moram svima biti simpatična i da nije moj posao da se svima svidim. I rekla bih si da ne moram sve znati odmah. Neke stvari se jednostavno moraju proživjeti da biste ih razumjeli.
Liz Wilson, Maja Drakula, Danny, Kata, Gadljivost, Judy Takamoto… samo su neki od likova kojima ste oživjeli dušu svojim glasom. Opišite nam to iskustvo i imate li u planu još neke projekte?
Sinkronizacija mi je jako draga jer vam uzme sve ono na što ste navikli kao glumac - lice, tijelo, pogled - i kaže: „Evo ti samo glas. Sad napravi lik.“ I onda morate glasom pokazati je li lik tužan, ljut, sretan, nervozan, smiješan… To je jako zabavno, ali zapravo dosta zahtjevno. A onda još morate hvatati micanje ustašca koje je napravljeno prema drugom jeziku. Najbolji mi je trenutak kada potpuno prestanem razmišljati o sebi i počnem razmišljati kao taj lik. Tada se dogodi neka vrsta igre. A novih projekata, nadam se, uvijek će biti. Ne volim ih previše najavljivati prije nego što se dogode, ali i dalje me najviše vesele stvari koje nisam radila prije. Valjda zato što sam cijeli život bila ona klinka koja kaže: „A mogu li ja probati i ovo?“ i očito nisam prerasla tu fazu. :)
Naslovna fotografija: Renato Branđolica
