Bilo da režira u Berlinu ili Zagrebu, Anica Tomić već se godinama ubraja među najprepoznatljivije hrvatske kazališne redateljice. Redateljica i sveučilišna profesorica prve kazališne korake napravila je upravo u našoj Sedmoj. Još kao učenica ovdje je osnovala kazališnu grupu Théâtre de femmes, a danas režira na hrvatskim i europskim pozornicama. Njezino stvaralaštvo obilježeno je brojnim nagradama i priznanjima, a među posljednjima je Nagrada Grada Zagreba za izniman umjetnički doprinos hrvatskom kazalištu te promicanje društvene odgovornosti, ravnopravnosti i ljudskih prava. Svojim je radom zakoračila i na međunarodnu scenu, a njezine se predstave izvode diljem Europe. S Anicom Tomić razgovarali smo o tome kako je kazalište ušlo u njezin život, o danima provedenim u Sedmoj, mladima, umjetničkoj slobodi, društvenoj odgovornosti i tome može li kazalište još uvijek nešto promijeniti
Što Vas je dovelo u svijet kazališta? Otkuda dolazi ta ljubav?
To je krenulo sasvim slučajno. Kao mala budila sam se po noći i uvijek bih nešto zapisivala. To je više bila poezija, neke kratke forme. Moja razrednica i profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi primijetila je kako lijepo čitam i govorim pa me uvijek odabirala za voditeljicu. Zatim je Zagrebačko kazalište mladih došlo na ideju da napravi srednju dramsku školu. Napravili su veliku audiciju koja je imala tri kruga. Razrednica me potaknula na prijavu. Prošla sam sve krugove i ušla u uži izbor djece. Mnogi od njih danas su poznati glumci. Bila sam najmlađa, imali smo scenski govor, pantomimu, mimiku, prolazili smo neku vrstu vrlo ozbiljnog scenskog treninga. Međutim, '91. počinje rat, sve se to paralelno događalo i jako me pogodilo. No, kroz ZKM osjećala sam olakšanje. Tada je osnovan i LiDraNo pa sam i tamo sudjelovala. Shvatila sam da me to sve oslobađa stresa. Kada sam došla u Sedmu, cilj mi je bio, uz dramsku, osnovati i kazališnu grupu. Valjda sam već tada taj suvišak boli koji sam osjećala zbog svijeta i života koji se raspada pokušavala nekako prevesti u kazalište. U Sedmoj sam zato osnovala kazališnu grupu Théâtre de Femmes. Nije to bilo samo školsko druženje: radile smo ozbiljno, odlazile na LiDraNo i često pobjeđivale. Mislim da sam već tada shvatila da kazalište može biti način da ono što te boli ili uznemirava pretvoriš u formu i podijeliš s drugima.
Tko su Vam bili uzori tada?
Kad danas razmišljam o tome, rekla bih da su mi upravo pisci bili prvi pravi uzori. Čitala sam Dostojevskog, Tolstoja, Krležu, Marinkovića, Slobodana Novaka, Mirka Kovača, Čehova, Ibsena, Strindberga, Thomasa Manna, kasnije Woolf, Sontag, Arendt, Simone Weil, Ernaux, Cvetajevu, Rimbauda, Ujevića, Dragojevića... Naravno, nisu svi došli odjednom, ali književnost mi je puno prije kazališne teorije otvorila osjećaj da postoji više mogućih pogleda na isti život.
Fotografija: Mara Bratoš
Kako balansirate privatni život i umjetnički rad?
Naši umjetnički poslovi su zapravo način života. I kad nisi u teatru, hodaš, razmišljaš o tome. Kad rodiš djecu, i ona postanu dio toga. Moj muž je isto filmski redatelj pa su i djeca dosta uronjena u taj svijet. Važno je reći da to dvoje nije potpuno odvojeno. Umjetnost mi je postala posao, i nisam znala da ću jednom živjeti od toga.
Po čemu pamtite Sedmu?
Imala sam super profesore, blesav, lud razred koji je na kraju postao vrlo uspješan. Imamo šest doktora, pet odvjetnika, puno privatnika. Baš uspješan razred. Posebno se sjećam '95., bio je svibanj i granatirali su Zagreb, imali smo biologiju, a ja sam, budući da sam dijete veterana i da me otac učio što treba napraviti u takvim situacijama, nekako preuzela stvar u svoje ruke. Mislili smo da su svi mrtvi od siline eksplozije. Sheraton se tada gradio i bio je otvoren samo donji dio, garaža, pa sam nekako izvela razred iz škole do skloništa u današnjem hotelu. Imala sam sjajnu razrednicu i profesoricu hrvatskog jezika, Nevenku Vipauc - možda nisu svi voljeli hrvatski koliko ga je ona voljela, ali mislim da je još više voljela nas.
Okupljate li se na godišnjicama mature?
Da, ali rijetko! Dođe većina ljudi, mi smo te generacije koje jako puno rade i treba nam vremena da se dogovorimo kada ćemo se naći. Prođu tolike godine, ali opet nam bude iznimno drago što se vidimo.
Osvojili ste puno nagrada. Koja Vam je najdraža?
Nedavno sam dobila Nagradu Grada Zagreba. To mi je sjajno jer jako volim ovaj grad. Znam puno o povijesti Zagreba, čak sam u jednom trenutku ozbiljno razmišljala o studiju povijesti. Zato mi je posebno lijepo kada te na neki način prepozna vlastiti grad.
Što Vas najviše privlači kazalištu kao mediju?
Privlači me to što stvaraš neposredno utječe na publiku, ali i teme marginaliziranih ljudi, ljudi koji nisu uspjeli u svom životu dobiti neku vrstu glasa, pa im pozornica daje glas. Recimo, Sigurna kuća posvećena je ženama koje trpe nasilje. Živjela sam u patrijarhatu u bivšoj Jugoslaviji pa u Hrvatskoj i bilo mi je jako bitno oduvijek dati glas ženama. U kazalištu se ljudi nađu zajedno i ponekad predstava može otvoriti prostor u kojem nešto što je dugo bilo prešućeno napokon postane vidljivo. Hotel Zagorje bila je posveta mom ocu jer sam imala potrebu govoriti i o postratnoj traumi i užasu koji smo doživjeli i nekoj vrsti oprosta. Mala Frida posvećena je Fridi Kahlo, to jest, svoj djeci koju treba osnažiti. Pronalazim inspiraciju u stvarima koje su se meni dogodile ili kojima sam okružena. I prije Sigurne kuće bavila sam se nasiljem: predstava Ovo bi mogla biti moja ulica iz 2010., potaknuta smrću Luke Ritza, bila je posvećena njemu i svim mladima koji su stradali od vršnjačkog nasilja. Nije me zanimala rekonstrukcija jednog slučaja, nego pitanje gdje počinje naša osobna odgovornost i kako čitavo društvo nauči ne reagirati.
Koliko Vam je važna društvena angažiranost u predstavama?
Ne krećem od odluke da moram biti “angažirana”. Na kraju se jednostavno dogodi da se teme kojima se bavim preklapaju s onim što se događa oko mene. Prije Akademije završila sam komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Komparativna književnost mi je iznimno strukturirala mozak i način na koji povezujem različite stvari i razmišljam o svijetu. Kazalište je tako postalo katalizator za sve ideje i razmišljanja koja nosim u sebi - jer ono mora biti živo, zanimljivo, ne smije postati ilustracija neke ispravne teze. Prati me potreba da energiju koju imam u sebi i ljubav prema životu pokušam prenijeti i onima koji je možda u tom trenutku nemaju. Za mene angažman nije slogan nego posljedica pogleda na svijet. Ali, svaka moja predstava mora imati vlastitu estetsku istinu; inače ostaje samo ilustracija stava.
Je li trema i dalje prisutna ili nakon nekog vremena nestane?
Kad sam bila mlađa, svaka predstava bila mi je kao da “umirem”. Trema mi je više vezana uz pitanje hoću li uhvatiti pravu stvar, jesu li te moje ideje u redu, hoću li uspjeti prenijeti taj “spleen” koji osjećam. Kazalište ima svoje zakonitosti, a ono postaje umjetnost u onom trenutku kada na neki čudnovati način uspiješ prenijeti nešto što ne možeš do kraja racionalno objasniti.
S kim, od naših glumaca, najviše volite surađivati?
Ako baš moram izdvojiti jednu glumicu, onda je to Dijana Vidušin. S Dijanom često surađujem i ove 2026. je dobila Nagradu Vladimir Nazor za ulogu Lade u Sigurnoj kući. Ona je glumica s kojom se razumijem na telepatskoj razini.
Koliko improvizacije dopuštate na probama, ali i na samoj predstavi?
Rijetko radim improvizacije. Paradoksalno, što je struktura čvršća, glumac unutar nje može biti slobodniji. Improviziram sa studentima, jer mi je tamo važna kao pedagoški alat.
Mislite li da današnje kazalište može mijenjati društvo?
To je jedan od rijetkih medija danas u kojem, ako ugasiš mobitel, pristaješ neko vrijeme biti potpuno prisutan. Ako imaš sreću pogledati dobru predstavu, ona ti stvarno može nešto pomaknuti. Ako napravi nešto tebi, reći ćeš to svome prijatelju ili prijateljici i ta se promjena možda nastavi širiti dalje. Kazalište neće promijeniti sve ljude odjednom, ali može promijeniti jednoga čovjeka. U tom smislu kazalište možda ne mijenja svijet izravno, ali može promijeniti način na koji ga gledamo. A promjena pogleda nije mala stvar, jer iz nje ponekad nastane i promjena ponašanja.
Primjećujete li promjene u interesu mlađe publike za kazalište?
Naši mladi su super, ali nitko se s njima ozbiljno ne bavi. Imamo vrhunsku, pametnu djecu koju nitko ništa ne pita, svi ih osuđuju. S djecom se ne razgovara, školski sustav je previše represivan i kada se sve zbroji, djeca ne mogu doći do izražaja. Srednjoškolci vole predstave. Recimo, upravo sada HNK Zajc u Rijeci prepun je mladih, najviše srednjoškolaca, Ovo bi mogao biti moj razred ulazi u njihov svijet mreža, ljubavi i pritiska generacije. Do sada imamo izvrsne komentare od mladih, ali zanimljivo - i roditelja i profesora. Naravno, kazalište ne može biti Netflix i, ali ima svoju metodologiju i mladi očito u njemu, kao specifičnom mediju, prepoznaju nešto što im je potrebno. Kad smo 2010. radili Ovo bi mogla biti moja ulica, vršnjačko nasilje bilo je vidljivo prije svega na ulici i u školi. Danas se velik dio toga preselio na TikTok, Instagram, Snapchat i u prostor koji odrasli često uopće ne vide. Problem je vidljiviji nego prije, ali sustavni odgovori još uvijek su slabi i fragmentirani.
Koje teme danas nedostaju na regionalnoj sceni?
Teme koje se obraćaju mladoj populaciji i koje se bave njihovim životima i brigama. Mislim da mladima još uvijek nudimo premalo ozbiljnog kazališta koje ih ne podcjenjuje. Ne mislim pritom na “predstave za mlade” u didaktičkom smislu, nego na ozbiljne predstave koje priznaju da su njihovi životi već politički, emocionalno i društveno složeni: od digitalnog nasilja i tjeskobe do pritiska uspjeha, tijela, pripadanja i budućnosti.
Koliko su kritičari relevantni za današnje kazalište?
Nedostaje ozbiljna, obrazovana i argumentirana kazališna kritika. Kritičar nije zanimljiv kad kaže je li nešto “dobro” ili “loše”, nego ako poznaje kontekst, razumije postupak i može otvoriti ozbiljan razgovor s predstavom. Kazalište je uvijek stvar ukusa. Čekam da među ovim mladim, pametnim ljudima dođu nove generacije kritičara. Nedostaje kritika koja ima i memoriju: koja zna što je bilo prije pet, deset ili pedeset godina, koja poznaje književnost, teoriju, društveni kontekst i estetiku. Bez toga kritika lako postane samo osobni dojam ili presuda.
Koji Vam je najveći izazov tijekom rada na predstavi?
Izazov je uvijek rad s ljudima jer moram biti i psiholog i pedagog. Nekada sam i mama i tata, a moram biti i redateljica. To je vjerojatno i najljepši i najteži dio tog posla - kazalište je kolektivna umjetnost. Redatelj pritom ne radi s apstraktnim “ansamblom” nego s konkretnim ljudima, njihovim strahovima, taštinama, darovima i ograničenjima. Zato autoritet u kazalištu za mene mora biti i odgovornost za prostor u kojem drugi mogu riskirati.
Postoje li teme kojih se kazalište boji obraditi?
Sigurno se boje svih politički škakljivih situacija. Dovoljno dugo sam na ovom svijetu da vidim da se to sve mijenja. Jedino što je istina jest da će se sve promijeniti i da nitko nije stalan. Ni najstalniji nisu stalni. Svako vrijeme ima teme o kojima je neugodno govoriti, a upravo bi kazalište trebalo biti mjesto na kojem se neugodno pitanje ipak može postaviti.
Koliko umjetnik može biti stvarno slobodan, bez političkih ili financijskih pritisaka?
Kad smo bili u komunizmu, morao si paziti što ćeš reći jer si mogao snositi vrlo ozbiljne posljedice. Danas, u kapitalizmu, nećeš izgubiti glavu, ali vrlo lako možeš izgubiti novac, posao ili mogućnost da radiš. Pritisak nije nestao, samo je promijenio oblik. U mom slučaju, nikada nisam radila zbog novaca, uvijek sam radila ono što sam mislila da trebam raditi. Sloboda, naravno, nikad nije apsolutna. Ali za mene je važno da u trenutku kada biram temu ili postupak ne počnem unaprijed računati kome će se to svidjeti, tko će me zvati ili hoću li zbog toga izgubiti sljedeći posao. Ako tako počnem raditi, predstava će već unaprijed biti kompromitirana.
Autentičnost ili kompromis?
Nikada nisam radila kompromise. Kada bih ih i napravila, kasnije bi mi bilo žao. Autentičnost, naravno, ne znači da imaš pravo pregaziti druge ljude zbog vlastite umjetničke ideje.
Koliko je teško autentično prikazati temu Sigurne kuće, bez romantiziranja ili senzacionalizma?
To mi je bio jedan jako težak proces. Nisam tri tjedna uopće spavala zbog toga. Svaku scenu sam morala vagati jer je kazalište zbroj svega. I glumca i teksta i scene i glazbe, ali i postupaka koje režijski radim. Kod takve teme jedna pogrešna odluka vrlo lako odvede u patetiku ili senzacionalizam. Predstava Hotel Zagorje bila je predstava visokog rizika. Ako radiš predstavu o Vukovaru, odmah se oko nje okupe politika, ideologija i različita očekivanja. No, mene su zanimali ljudi i kako sve prenijeti bez patetike i politike, a da se baviš ljudima u tom vremenu i da ta mladi ljudi koji dođu gledati predstavu shvate koliko je mala udaljenost između sigurnosti u kojoj danas žive i pakla u kojem se čovjek može naći preko noći. Zato mi se danas čini da postoji jasna linija od Luke Ritza i Ovo bi mogla biti moja ulica, preko Hotela Zagorje do Sigurne kuće ili Ovo bi mogao biti moj razred. Nasilje me nikad nije zanimalo kao incident ili spektakl, nego kao nešto što proizvode odnosi moći, šutnja, institucije i navika da tuđu bol ne vidimo dok ne postane prekasno.
Jeste li se Vi susreli s nasilnicima i zlostavljačima?
Jesam, ima ih svuda oko nas, a najviše psihičkih i emocionalnih manipulatora. Mislim da svatko naiđe bar na jednog. Zato mi je bitno da svi mladići i djevojke pogledaju predstavu Sigurna kuća i shvate obrazac, jer ako shvatite obrazac možete se brzo izvući.
Jeste li tijekom rada na predstavi razgovarali sa stvarnim korisnicima sigurne kuće?
Suosnivačica sam pokreta Spasi me, društvene inicijative i humanitarnog fonda usmjerenog na zaštitu i hitnu pomoć žrtvama obiteljskog, rodnog i seksualnog nasilja. Pokrenuli smo Facebook stranicu prije nekoliko godina te sam se kroz taj rad susrela i razgovarala s velikim brojem žena i stručnjaka koji se time bave. Imamo cijelu stručnu postavu, ali naravno da sam i ja puno razgovarala s ljudima čija su iskustva bila neposredno vezana uz temu predstave.
Imate li poruku za mlade koji se žele baviti glumom?
Mislim da je možda najvažnije ostati znatiželjan. Čitati, gledati, učiti, zanimati se za ljude i za svijet. Talent sam po sebi nije dovoljan. Obrazovanje za mene ne znači samo Akademiju. Redatelj i glumac moraju imati neku glad za svijetom: čitati povijest, filozofiju, književnost, gledati ljude, putovati, slušati, znati nešto o politici i društvu. Ne možeš stvarati svijet na sceni ako te stvarni svijet ne zanima.
Naslovna fotografija: Matej Grgić
