Profesorica tjelesne i zdravstvene kulture Jelena Adamović podijelila je s nama svoja iskustva, razmišljanja i još štošta drugo…
Kako ste se odlučili za smjer profesorice tjelesne i zdravstvene kulture?
Sve je počelo na početku 5. razreda osnovne škole kada sam željela biti medicinska sestra. Tada sam završila nakratko u bolnici na Šalati pa mi se jako svidio posao medicinskih sestara. Tako sam kasnije i upisala Školu za medicinske sestre. Nakon 2. razreda srednje škole shvatila sam da je moje pravo i buduće zanimanje ipak profesorica tjelesne i zdravstvene kulture. Odjednom se sve poklopilo, moja ljubav prema TZK-u, bavljenje različitim sportskim aktivnostima, neka sportska priznanja te odlične preporuke fakulteta iz prve ruke. Sve je bilo kristalno jasno! Od tada su moje misli bile usmjerene samo na to kako ću što bolje proći na prijamnom te upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu, što sam na kraju i uspjela uz 18. mjesto na prijamnoj listi te ga i završila. Postoji izreka koja kaže da kad nekad nešto jako želimo, cijeli svemir okrene se samo kako bi nam se to ostvarilo. Tako je tada bilo i sa mnom. :)
Što Vas u poslu čini sretnom?
Volim kreativnost učenika u rješavanju problemskih zadatka, što zna biti jako simpatično i smiješno. Uvijek me zadivljuje koliko smo svi različiti i kako svatko može imati različite ideje da postigne isti cilj. Pozitivne reakcije na moje sadržaje na satu uvijek me čine sretnom i ispunjenom.
Koji Vam je dio posla najdraži?
Kad pomognem nekom učeniku da napravi nešto za što prije nije vjerovao da može.
Kako odlučujete što će se i kada raditi na satu?
Na početku godine napravim plan i program s nastavnim temama i odredim otprilike u kojem mjesecu ću ih provoditi. To naravno ovisi i o vremenskim uvjetima ako se izvode isključivo na igralištu, ali i o prostoru i materijalnim uvjetima, kao što su rekviziti, dvorana, sprave.
Tko Vam je najveći uzor?
Trenutno su mi uzori moji tjelesnjaci s kojima radim - profesorica Diana Gregurić i profesor Petar Paradžik. Svatko ima drugačiji način rada, ali oboje su divni i stručni ljudi koji odlično rade s učenicima.
Koji je Vaš najveći san?
Moj najveći san bio je zaposliti se u VII. gimnaziji i raditi na puno radno vrijeme na jednoj lokaciji.
Što Vas inspirira da nastavite napredovati?
Naš posao je da svakodnevno radimo na sebi, istražujemo nešto novo, modernije, zanimljivije novim generacijama. Težimo biti bolji danas nego što smo bili jučer.
Je li Vam ovo prvi učiteljski posao? Gdje ste prije radili?
Praksu u školi imam već sedam godina. Radila sam u jednoj gimnaziji u Novom Zagrebu te sam bila na zamjeni u jednoj strukovnoj školi. To je što se tiče rada u školi.
Čemu Vas je rad u školi naučio i čemu Vas još uvijek uči?
Svaki dan naučim nešto novo, ali nekako je za rad u školi najbitnije biti dosljedan u postavljenim pravilima predmeta.
Koje su glavne odgovornosti i obveze Vašeg radnog mjesta?
Naša najveća odgovornost je smanjiti mogućnost ozljede na minimum, pogotovo prilikom izvođenja nekih gimnastičkih elemenata u kojima je jako bitna asistencija ili zaštita strunjačama.
Kako biste se opisali kao osobu?
Jednostavna, vesela i empatična.
Mislite li da je gore doživjeti neuspjeh ili nikada ne pokušati?
Nikada ne pokušati!
A bojite li se neuspjeha?
Uglavnom su mi odvažnosti da krenem u borbu s takvim strahom donijele prekretnice u životu i to na bolje.
Jeste li ga ikad doživjeli i kako je to utjecalo na Vas?
Ako ih je i bilo, probala sam naći način pretvoriti ih u uspjeh.
Kakav Vam je bio prvi dan u VII. gimnaziji?
Super! To je bilo prošle godine. Sjećam se da sam se tada još prilagođavala i pokušavala pohvatati organizaciju rada po dvoranama s kolegama.
U kakvim ste odnosima s drugim profesorima? Slažete li se?
Od prve sjednice ostala sam iznenađena koliko je pozitivna vibra u zbornici. Od samog starta s puno profesora razgovaram kao da ih znam cijeli život. Posebno mi se sviđa što je većina njih uvijek spremna pomoći, utješiti te, reći toplu riječ…
Što očekujete od učenika i kakvom Vam se čini naša generacija?
Vaša generacija je divna - toliko mladih, pristojnih, marljivih, vrijednih i ustrajnih ljudi nisam vidjela na jednom mjestu. Uživancija je raditi s takvim učenicima, tako da očekujem da ćete takvi i ostati.
Kako usklađujete privatni s poslovnim životom?
Bez problema. Ove godine mi je i lakše jer nemam ni približno obveza koliko sam imala prijašnjih godina.
Kako provodite slobodno vrijeme? Čitam knjigu, pretražujem internet, gledam TV i u zadnje vrijeme odrađujem brze, žustre šetnje po kvartu sa svojom kćeri te svakodnevno izrađujemo nešto kreativno što pronađemo na Youtubeu. Kad nije lockdown, vodim aerobik ili grupne treninge dva puta tjedno, igram odbojku, znala sam otići na plivanje, trčim, kližem….
Što savjetujete osobama koje jednog dana žele raditi s djecom ili predavati tjelesnu i zdravstvenu kulturu? Jako je teško naći posao kao profesor TZK-a u školi jer nas ima previše pa ako stvarno to žele, savjetovala bih im da se dobro pripreme za prijamni. Za prolaz tijekom fakulteta najviše bi im pridonijela svestranost u sportskim aktivnostima, upornost i volja.
