Još dok sam bila dijete, povijest me znala prikovati za ekran. Satima sam gledala dokumentarce, filmove i serije s povijesnim temama. Bilo je nešto čarobno u tim starim vremenima, u pričama o kraljevima, ratovima, otkrićima i revolucijama. No tek sam u petom razredu osnovne škole shvatila da mi je povijest više od puke zanimacije. Na satu povijesti dobili smo zadatak oživjeti svijet starih Grka i glumiti njihove bogove. Bilo je to zabavno, poučno i potpuno drugačije. Osjećaj kada sam kao božica s Olimpa stajala pred razredom ostao mi je urezan u pamćenje kao trenutak kad sam znala: povijest je moj svijet.
Od sedmog razreda svake godine sudjelujem na natjecanjima iz povijesti. Ta iskustva dala su mi priliku da iz prve ruke svjedočim kako se natjecanja mijenjaju u pravilima, težini zadataka i pristupu. Sudjelovala sam više puta na županijskim i državnim razinama i s vremenom sam naučila cijeniti prednosti tog natjecanja (u obliku testa), ali i uočiti njegove mane. Ove godine, u svojoj posljednjoj godini srednjoškolskog obrazovanja, odlučila sam se za drugačiji izazov, kategoriju samostalnih istraživačkih radova. Moj rad nosi naslov "Tko leži ispod Krvavog mosta?" To je, zapravo, metafora koja opisuje zategnute odnose između Kaptola i Gradeca, dvaju susjednih, a često sukobljenih dijelova nekadašnjeg Zagreba. Istraživala sam sukob koji se dogodio 1667. godine, točnije u noći s 16. na 17. prosinca, kada je na mostu preko potoka Medveščaka došlo do krvavog obračuna. Poginuo je jedan građanin, mnogi su ozlijeđeni, a spor oko vlasništva nad mostom i potokom trajao je stoljećima. Iako su obje strane bile suočene s brojnim problemima, nisu se prestajale sukobljavati. Tek krajem 18. stoljeća odlučile su zakopati ratne sjekire i zajedno izgraditi zidani most, koji je stajao sve do 1899. godine. Pritom sam pokušala odgovoriti na pitanje: kako je most dobio svoje strašno, gotovo legendarno ime? Povijesni izvori i usmena predaja često su u raskoraku, pa je ponekad teško odrediti gdje završava istina, a počinje legenda.
Za ovakav istraživački rad potrebni su strpljenje, upornost i puno vremena. Provodila sam sate u knjižnicama, arhivima, razgovarala sa stručnjacima i skupljala informacije poput povijesnog detektiva. I iako je zahtjevno, trud se višestruko isplati jer povijest je, na kraju, jedna velika priča. A priče, da bi ostale žive, treba znati ispričati istinito, zanimljivo i s razumijevanjem. Mene to ispunjava. I upravo zato želim se time baviti i u budućnosti, nastaviti istraživati, učiti i prenositi znanje. Jer povijest nije samo prošlost - ona je temelj naše sadašnjosti i putokaz za budućnost.
