Počela sam pisati poeziju slučajno krajem osmog razreda i otkrila da imam to nešto (nekada!)
Profesorica je isticala kako imam dara pisati, ali da kvaliteta varira. Smatrala je da su najbolja djela ona koja sam spontano napisala, a ona u koja sam uložila puno više truda i vremena smatrala je lošijima. Tako sam odlučila zapravo pisati samo kada mi „nešto” kaže da pišem. Najčešće mi riječi dođu same od sebe, to baš ne mogu opisati. A zašto pišem? Naime, opušta me to i ide mi! Moja djela zapravo su očekivanja drugih u percepciji sebe i okoline. Dajem si slobodu pisanja iz muške i ženske perspektive - tako mi pisanje ima manje granica. Poznajem osobe koje pišu poeziju zato što žele iznijeti svoje osjećaje, govoriti o ljubavi i boli - što je za mene dosadno i svoja djela koja imaju tu tematiku smatram dosadnima. Čini mi se da ću ubuduće raditi na pisanju apstraktnoga; nepovezano, ali povezano. To mi je cilj.
ZA NJU
Voljet ću je
Jer će biti moje sve
Bit će moje svitanje Sunca
I moj sumrak.
Voljet ću je
Bezuvjetno, vječno…
I kada ju zlo preobrati.
Kad ju odnese daleko,
U crne misli
Voljet ću je
Jer će sijati kao Sunce.
Moje su misli često sive,
A bit će plave, vedre;
Samo zbog nje.
Harat će mi umom tokom noći,
I osjećat ću se kao nebo,
Nebo kad se sruči i prospe svu kišu.
Hvatat ću njezine svilene konce,
Kako ne bi otišla,
Hvatat ću posljednji dah,
U nadi da će mi dati snagu,
U nadi da zadržim njene oči,
Uz koje ću mirno zaspati.
Voljet ću je
I ako me povrijedi.
Na njenim dlanovima,
Ostat će moja duša.
DA BAR ZNAM
Pa... Svi bismo nešto voljeli;
Ja bih voljela znati tko sam.
Samo jedna svijeća
Čiji će se plamen ugasiti,
I nestati, u zaborav.
Samo jedna kap u dubinama mora
Što tone na dno,
I prilagođava se, onoj tami.
Ili sam samo jedna pahuljica snijega?
Pahulja koja će se otopiti pod sjajnim zrakama sunca.
A kamo će nestati to svjetlo,
Koje je stvaralo preostali i jedinstveni plamen,
Plamen sreće?
Dokle će stići ona izgubljena kap vode,
U mračnim dubinama mora?
I kristali otopljenih pahulja snijega.
Gdje će nestati moja životna radost
Natopljena dječjim sjećanjima veselja.
Pa možda u sjenu djela naših,
Ili samo u nova,
Nama strana prostranstva svijeta.
ŽIVOT
Prodri kroz sve to…
Kožu, vatru i meso,
Kroz strast i krv.
Prodri kroz sve to:
Zube, kandže, bijes!
Kroz staklene zavjese
Koje su zagrnule beskrilne golubice.
Ondje leži prijestolje ljiljana
U pepelu plavih šojki.
Ondje leže ožalošćeni feniksi
Otkidaju latice perunika.
Ondje leže nijeme sirene i slaba vatrogasna zvona,
I rešetke od napuštenih kostiju…
Jedine nestajuće himne koje su dale
Ovom srcu ritam za kucanje.
NADA
Te godine, sve mi je okrenulo leđa. Sunce koje je zapalilo moju siluetu, oblaci koje nikada nisam imala, i mir kiše – svi su otišli. Bilo je to godine kada sam se osjećala kao mrtva zvijezda, bez svjetlosti. Zvijezda koja se činila tako sitno golim okom, zato što nikada nisi imao priliku približit joj se dovoljno, da bi vidio njezin značaj. Nikada nisi došao dovoljno blizu da bi konzumirao poeziju koja boravi u meni: pjesme koje su tebi bile fantom, a meni stvarnost. Tako živo, a pak tako dosadno sjećanje – jedno sjećanje koje se zadržava u meni kao i duh mrtvaca. Tih dana svijet je bio bojište, a ja sam preživjela rat – rat što ga samo ja znam. Rat koji mi je prerezao vrat, ostavio me samu – rat koji me navodi da zaželim želju: da ti lovim sjećanja i da te navedem da poželiš da ti je srce drukčije. Ali srce poput tvoga, ne može se promijeniti. Napisala sam ti pisma kako je ljubav osamljena; no raskomadala sam ih i zapalila u rupi svoje duše. Koja je poanta? Svejedno nitko ne zna što je ljubav. Čak niti ti. Te godine, sve mi je okrenulo leđa; čak i ljubav za koju sam mislila da je imam.
MALO NIČEGA
Život nam se danas čini kao švedski stol. Na raspolaganju nam stoji svaka opcija i mogućnost ikad, a na nama je samo da odaberemo i poslužimo se. Možemo se složiti da stvarno možemo i trebamo biti zahvalni na svemu što nam je pruženo. Zaista, samim rođenjem dobili smo mnoge privilegije o kojima toliki prije nas nisu mogli ni razmišljati. Ali zašto onda imamo kolektivni osjećaj da nam nešto nedostaje? Kao da kad nam je teško posežemo u kutiju nostalgije. Možda u neka daleka vremena o kojima smo tek slušali. Kao da su ljudi tih vremena bili toliko sretniji. Pa morali su biti, zaključujemo. Zasigurno su bili sretni kad nisu morali brinuti o pola stvari koje nama danas more um. A možda i ne posegnemo tako daleko. Možda samo svrnemo pogled na vlastite stare fotografije. Malo jesu požutjele, ali u njima se i dalje smijemo. Kao da je vrijeme stalo i ljudi u njima su vječno sretni. Ono što zaboravljamo u oba slučaja je druga strana medalje. Jedina konstanta života je ta da život nije konstantan. Niti postoji život koji je isključivo dobar, niti postoje isključivo sretni ljudi. Da, istina je da ljude prije mnogo godina nisu brinule iste stvari koje danas brinu nas. Sigurno ih nije bilo briga je li im mobitel napunjen ili hoće li im paket naručen preko interneta stići na kućnu adresu na vrijeme. Nisu imali iste brige, ali su i dalje brinuli. Priče koje slušamo i fotografije koje gledamo nisu dokaz boljeg života. One su dokaz drukčijeg života. One su uspomena na svaku žrtvu koju smo podnijeli mi sami ili oni prije nas kako bi ostavili svijet barem trunčicu boljim nego što su ga našli. Iako su se oni smijali i njihove životne priče danas nam zvuče idilično i njima je nešto nedostajalo i svoj su život posvetili traženju toga. Na kraju su oni to i našli i ostavili nama dugo sanjani san. Ali tu nastupa ironija. Mi taj san shvaćamo kao nešto što se podrazumijeva i nastavljamo vlastitu potragu za nečim što se u procesu izgubilo. Ali to što se izgubilo teško je naći. Često smo skloni gledati samo rezultate i trenutno stanje i život evaluirati prema tome. Gledamo cigle koje su gradile naš san, ali kad pogledamo taj san nedostaje nam nešto. Nedostaje nam ono što je te cigle vezalo. Ono nešto što nam je pomagalo da se u najtežim trenutcima priberemo i krenemo dalje. Topla riječ, čvrst zagrljaj i jedno sve će biti u redu. Upravo ono što je bilo tako često da nismo ni primjećivali i mislili smo da je ništa. Kada dugo sanjani san ne utažuje žeđ duše, shvaćamo da je upravo to ono što nam nedostaje. I možda je bilo ništa. Ali kad se svjetla ugase svima nam treba malo ničega da obasja dan. Malo ničega što znači sve.
Ilustracija: Nina Ignac, 3.b
