Nedostaje mi bezbrižnost, snovi i nada da ću promijeniti svijet

Duško Ćurlić, omiljeni voditelj brojnih zabavnih emisija na HRT-u, pravi je primjer kako iz introverta može nastati prepoznatljivo lice medijske scene. Završio je nekadašnji Centar za kulturu i umjetnost u Križanićevoj, današnju II. gimnaziju, te diplomirao politologiju i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Otkrio nam je čega se voli prisjetiti iz svojih školskih dana i voditeljskih početaka na Radiju 101, a rekao nam je više i o radu na emisijama na HRT-u te glumačkom iskustvu

Na medijskoj ste sceni više od 35 godina. Kakav je osjećaj prisjetiti se svih emisija, projekata, pogotovo onih sa samog početka?

Prvo si me jako uplašila s ovih “više od 35 godina”, ali kad računam ono vrijeme koje sam proveo na radiju, tamo negdje od ‘89. godine dok sam još studirao pa do danas, zaista je toliko vremena i prošlo. Lijepa su sjećanja. Bilo je tu puno truda, puno učenja i puno pogrešaka, ali, srećom, imao sam sjajne mentore od kojih sam učio radijski, a zatim i televizijski posao. Uvijek koristim priliku da im svima zahvalim.

Iako ste u djetinjstvu bili introvert, danas ste omiljeni voditelj brojnih zabavnih programa i emisija. Kako ste prešli iz jedne krajnosti u drugu?

Bio sam klinac koji je odrastao u Sesvetskom Kraljevcu, kod svojih baka. Kada sam se preselio u Zagreb, tata me odveo u Zagrebačko kazalište mladih jer sam bio potpuno zatvoreno dijete. Imao sam sedam godina i tu sam se polako počeo otvarati u raznim malim predstavama, poslije u mjuziklima, statiranju u Gavelli, u Hrvatskom narodnom kazalištu i u mnogim drugim stvarima. Jednostavno sam se počeo otvarati i pronalaziti svoj put prema ovome što danas radim. ZKM je ostavio jedan prelijepi pečat na mene i jako sam ponosan što su naše obje kćeri isto tako išle u ZKM, iako se danas ne bave glumom.

Matija Đanešić/Cropix|

Pohađali ste II. gimnaziju u Križanićevoj u Zagrebu, koja dijeli zgradu sa VII. gimnazijom, što znači da smo dijelili hodnike. Što Vam je iz tog perioda ostalo u najljepšem sjećanju?

Imali smo sjajne profesore. Tada se škola zvala Centar za kulturu i umjetnost, a sada je to II. gimnazija. Jedna lijepa uspomena. Imali smo veliku podršku od škole. Imali smo svoju glumačku družinu Družina besciljnijeh u kojoj smo radili predstave i glumijadu. Škola nam je bila jako velika podrška i bio sam jako sretan kada je starija kći odlučila ići u nju. Mlađa je išla u Klasičnu gimnaziju, ali Križanićeva me definirala i obilježila za ovo što sam poslije radio u životu.

Nakon gimnazije upisali ste politologiju i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Što Vam najviše nedostaje iz studentskih dana?

Nedostaje mi bezbrižnost, snovi i nada da ću promijeniti svijet, da ću učiniti nešto posebno. Kada si mlad, sanjaš tisuću snova. Zatim dođe gospodin Život pa moraš pritvoriti ta vrata, a ti se jako trudiš da ih odškrineš i kad god uspiješ u tome, osjećaš se ponosno i dobro.

Karijeru ste započeli na Radiju 101 koji odiše burnom i zanimljivom poviješću. Vodili ste najslušanije emisije. Koju vam je bila draža - Parlament show ili Intervju tjedna?

Parlament show! To je bila emisija koja se emitirala četvrtkom poslijepodne. To je bio pravi, živi program radija kakvog danas ima sve manje i manje i u kojem sudjeluju ljudi sa svojim konkretnim problemima, od lokalne do državne ili svjetske razine. Oni su postavljali pitanja, a mi smo se u roku od tjedan dana trudili naći odgovore. Emisija Who is who, tj. Intervju tjedna išla je subotom ujutro i bila je jedna od najslušanijih emisija tada u eteru u Zagrebu.

Kako ste započeli raditi na Hrvatskoj radioteleviziji?

Prošao sam audiciju na prijelazu iz ‘93. na ‘94. godinu. Audicija je trajala šest mjeseci, trajala je nekoliko krugova i bilo je jako puno kandidata. Morali smo proći test opće kulture i ponašanja pred kamerama te razgovor s lektorima i s jezičarima. Nakon šest mjeseci dobio sam kuvertu u kojoj je pisalo da sam prošao. Zatim smo počeli s manjim stvarima, pa prešli na malo veće.

Željko Puhovski/Cropix

Kakav je osjećaj biti jedno od najprepoznatljivijih lica i glasova zabavnih emisija u Hrvatskoj?

Ne doživljavam to tako. Meni je to lijep posao, lijepo putovanje, lijepo iznenađenje, uvijek novi izazov. Trenutno najviše volim komentatorsku ulogu jer je spoj mojih dviju velikih ljubavi - radija i televizije. Već 18 godina komentiram Eurosong i u takvim stvarima se najbolje osjećam.

Možete se pohvaliti i glumačkim iskustvom. Koje Vam je najdraže, u Bitangama i princezama, Ljubavi u zaleđu ili Crno-bijelom svijetu?

Ha, ha, ha. Bilo je tu još toga. I humoristična serija Mrkomir Prvi i ne znam ni ja što sve ne. Imao sam i manje uloge u filmovima. To je moja ljubav od dana iz ZKM-a pa nikad ne odbijam priliku da se pojavim u ulogici s jednom, dvije rečenice. Zanimljivo je kako me Goran Kulenović, redatelj Bitanga i princeza, vidio u toj seriji. Prvo sam bio lopov u zatvoru, nakon toga diler, a treća uloga je bila nešto totalno ludo.

Kada ste glumili u Crno-bijelom svijetu u sceni koja se odnosila na Radio 101, jeste li osjetili nostalgiju?

Jesam. To je tada lijepo zamislio Igor Mirković koji je osmislio tu scenu i napisao scenarij za cijelu epizodu. On je nas, bivše zaposlenike Radija 101, stavio u potpuno drugi okvir, u ulogu drugova u komitetu. Bilo je to potpuno nadrealno iskustvo, još smo snimali u zgradi Kockica na Zagrebačkom prisavlju. Totalno čudan, podvojeni osjećaj. Majko mila, zamislite kako su se ti ljudi osjećali kad su mogli odlučivati o velikim stvarima, našim sudbinama.

Javnost Vas najviše povezuje s emisijama poput A strana, Ples sa zvijezdama, Zvijezde pjevaju i TV Bingo. Koja Vam je najdraža i zašto?

A strana, definitivno. Zato što je naša, plod našeg kreativnog rada jedne sjajne ekipe. Nažalost, koronavirus nas je prekinuo u snimanju, tako da smo u principu odradili četiri, četiri i pol sezone. Dvije godine nismo ništa snimili jer jednostavno nije bilo uvjeta za to. To su predivna putovanja i gosti. Svaki put netko je donio nešto novo, nešto što u tom trenutku možda ne bismo očekivali. Jedan od zadnjih Oliverovih nastupa bilo je u A strani. Također, 2022. godine ugostili smo i Sašu Zalepugina, velikana hrvatskog voditeljstva. Čudo sjajnih gostiju izredalo se kroz te emisije.

Doru ste vodili jubilarnih 15 puta. Koja Vam je najljepša uspomena iz tih emisija?

Razna gostovanja u show programima. Evo, prošle godine imali smo Slimanea koji je s predivnom pjesmom Mon amour i tom energijom svima održao lekciju o tome kako stati na scenu i vjerovati u to što radiš. Bilo je tu i drugih gostiju, na primjer Paul Young i Johnny Logan. Zaista upoznaš sasvim drugačiji svijet pa onda imaš sreću da odeš na Eurosong i doživiš vrh televizijske produkcije.

Barbara Kolar Vaša je česta suvoditeljica. Jeste li i privatno tako dobar tim?

Naravno! Privatno i poslovno stvarno smo dobri prijatelji. Definitivno jedna suradnja koja me strašno veseli i koja mi da višu dozu sigurnosti. Zanimljivo je što se svih ovih godina nismo nikada posvađali. Nikada nije prevladao povišeni ton, iako smo prošli vrlo stresne situacije. Nevjerojatno. Nešto se šuška da bismo mogli ponovno surađivati, a to me jako veseli.

Koje glazbenike najradije slušate?

Na prvom mjestu mi je apsolutno Gibonni, ako govorimo o hrvatskoj sceni. Naravno, i Oliver. Ne biste vjerovali, ali volim glazbu od Bacha do sevdaha. Malo čudno zvuči, ali kako čovjek dođe do nekih godina makne predrasude koje je imao i otvori dušu i srce da čuje glazbu upravo kako je treba čuti. Iskreno i sa srcem. Od stranih tu su Sting, David Bowie i Rolling Stonesi.

Koji savjet možete dati mladima koji započinju vlastiti put u medijima?

Budite svoji. Idite polako, stepenicu po stepenicu. Nemojte preskakati stepenice jer kad preskočiš tri, vratiš se sigurno šest. Polako, doći će svačije vrijeme. Ne sramite se pogrešaka, pogreške su normalna stvar. Najgore što se može dogoditi nakon pogreške je ništa. Možete naučiti i dobiti jednu dobru lekciju. I usponi i padovi dio su ovoga našega posla i nemojte se bojati ni jednog ni drugog.